Trumpov neobuzdani imperijalizam i ispipavanje nemogućeg: Mrtvi se broje u stotinama tisuća, ali u okrutnoj računici geopolitike bitni su samo resursi budućnosti - hoće li se na kraju Rusija i Ukrajina morati ujediniti protiv veće prijetnje?
Američki predsjednik Donald Trump, u svojoj novoj inkarnaciji kao "vođa američkog imperija 2.0", sada otvoreno poručuje kako želi "povrat ulaganja" iz rata u Ukrajini. Drugim riječima, sve te milijarde dolara koje je prethodna Bidenova administracija poslala Kijevu – bilo kroz vojnu opremu, financijsku pomoć ili logističku potporu – Trump sada namjerava naplatiti kroz ukrajinske resurse. Samim spominjanjem takve mogućnosti Zelenski je "pustio duha iz boce", nadajući se da bi to moglo osigurati daljnju američku vojnu pomoć, ali što ako Trump sad, nakon što je "zagrizao", nema namjeru čekati na "bolju situaciju", na navodno ukrajinsko potiskivanje Rusa (što je, uz svu pomoć, malo vjerojatno) - što ako on želi resurse odmah?
I to ne bilo kakve, već upravo one koji su ključni za budućnost moderne industrije, poput litija, titanija i drugih rijetkih metala. Na prvi pogled, njegova logika može djelovati gotovo "pragmatično", no ujedno otkriva novi, posve izravan oblik američkog imperijalizma kakvog nismo vidjeli već dosta dugo.
Naravno, ideja da se "uzme nešto zauzvrat" nije nova. U svjetskoj povijesti mnogo je primjera u kojima bi netko, tko je pružao vojnu ili financijsku pomoć, kasnije tražio "kompenzaciju". No, u novije doba nastojalo se takve prakse barem umotati u uljepšane izraze poput "partnerstva" ili "pomoći" – dok Trump očito više nema ni volje ni potrebe glumiti ulogu dobročinitelja. Umjesto toga, izravno poručuje Ukrajincima, ali i svima drugima, da je "glupo" ulagati stotine milijardi dolara bez da se išta dobije zauzvrat.
U njegovom stilu ima nečega gotovo komičnog (odnosno bilo bi, da sve ovo nije toliko tragično), kao da rat i geopolitička preslagivanja promatra isključivo kao privatni "deal". Slično su ga ranije kritizirali da "međunarodne odnose shvaća kao poslovne ugovore", što on ni nije pokušao osporiti. Odgovor njegovih pristaša uvijek je isti – upravo tako to i treba raditi, bez suvišne diplomacije, licemjerja i lažnih obećanja. Trump je još u svom prvom mandatu rado isticao da je "vješt pregovarač", a sada tu "vještinu" ponovno stavlja na stol, očito ne vidjevši više nikakav razlog da glumi "moralno superiornog spasitelja" (nešto u što su se rado ogrtali njegovi prethodnici, Obama i Biden).
Iz perspektive Kijeva, problem nastaje u trenutku kada Trump kaže: "Možda Ukrajina i ostane Ukrajina, a možda i završi s novim granicama u korist Rusije – ali to nas ne zanima, jer želimo povrat novca i želimo ga odmah". U gruboj interpretaciji, to znači da mu nije bitno hoće li Donbas ili neki drugi, još neimenovani dijelovi Ukrajine pripasti Rusiji – dokle god je osigurano američko pravo na eksploataciju tamošnjih rudnih bogatstava. No, upravo tu se pojavljuje ključna proturječnost: kako osigurati to pravo ako su nalazišta iza ruskih linija ili na teritorijima izvan ukrajinske kontrole?
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski posljednjih je dana, pomalo oprezno, isticao da su ti resursi "pod ukrajinskom kontrolom". Pokazivao je i karte koje to, navodno, potvrđuju. No, izvješća govore drugačije, osobito kada je riječ o Donbasu. Još od 2014., kada je ukrajinska kriza eskalirala, poznato je da se najveći dio tamošnjih rudnih bogatstava nalazi upravo u regijama koje su danas, de facto, pod ruskom kontrolom. Riječ je o Lugansku i Donjecku, koji su 2014. proglasili neovisnost, a 2022. – zajedno s još nekim teritorijima – izglasali priključenje Ruskoj Federaciji (jasno, te referendume nitko nije priznao, osim Moskve). Prema nekim ukrajinskim i zapadnim analizama, vrijednost tih resursa procjenjuje se na vrtoglavih 7 bilijuna dolara (!) – a to je sad praktički izvan dosega Kijeva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
