Sprema li se veliki rat na potkontinentu? Analiza: Kako kriza u Kašmiru gura Indiju i Pakistan na opasan prag nuklearne konfrontacije

Sukob između Indije i Pakistana ponovno se intenzivirao nakon nedavnog napada na skupinu indijskih turista u Pahalgamu, pri čemu je ubijeno 25 ljudi. Ta tragedija, najsmrtonosnija u posljednjih dvadeset godina, uvelike je oživjela stare tenzije, osobito vezane uz sporno pitanje Kašmira. Dva susjeda, oba s nuklearnim arsenalima, već su u povijesti vodila nekoliko ratova – 1947./48., 1965. i 1971. – a 1999. su se sukobila u Kargilu, pritom se našavši na opasnoj granici nuklearne eskalacije. Premda su postojali pokušaji trajnog rješavanja spora, svaki veći teroristički napad na indijskom tlu (uključujući i onaj na parlament 2001. te Mumbai 2008.) uvijek je prijetio uvlačenjem dviju država u širi oružani sukob. Danas, nakon Pahalgama, mnogi s pravom strahuju da bi nova kriza mogla dodatno ugroziti ionako krhku stabilnost cijele regije.

Indija je na najnoviji napad reagirala uvođenjem opsežnih "traži-i-uništi" operacija u vlastitom dijelu Kašmira te masovnim vojnim vježbama koje uključuju zračne i mornaričke snage. Upravo isticanje moći kroz demonstraciju modernih lovaca Rafale i testiranja raketnih sustava pokazuje da New Delhi šalje poruku kako je spreman na odlučan odgovor. S druge strane, Pakistan također ne sjedi mirno: Islamabad je digao stupanj pripravnosti, rasporedio dodatne vojnike duž granice i održao vojne vježbe u pakistanskom dijelu Kašmira. U proteklih nekoliko dana zabilježene su razmjene vatre preko Linije kontrole (LoC), uz tvrdnje iz Pakistana da su oborili indijske bespilotne letjelice. Obje se strane javno zaklinju da ne žele totalni rat, ali oštra retorika i "uzvraćanje mjerama" (poput obustave izdavanja viza, zatvaranja zračnog prostora, prijetnji otkazivanja ugovora o vodama) jasno pokazuju kako je teren pripremljen za opasan slijed događaja, jer bi i najmanja nepažnja mogla dovesti do krvavog sukoba.

Međunarodni akteri, očekivano, odmah su se uključili u umirivanje situacije. S obzirom na to da je Islamabad dugo vremena blisko surađivao s Pekingom, stav Kine nije iznenađujuć: formalno zagovara suzdržanost, ali ne prikriva naklonost svom savezniku. S druge strane, Sjedinjene Američke Države podupiru Indiju u borbi protiv terorizma, no pozivaju obje strane na deeskalaciju. Važno je i da Europska unija te pojedine velike države Perzijskog zaljeva (posebice Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati) potiču dijalog. Zaljevske sile imaju dobre odnose s Islamabadom (pa i značajnu dijasporu radnika iz Pakistana) ali im je i Indija sve važniji gospodarski partner, te nikome ne odgovara rat s mogućim katastrofalnim posljedicama. Ujedinjeni Narodi pritom upozoravaju na svu ozbiljnost sukoba dviju nuklearnih država. Podržali su osudu terorističkog čina i izrazili zabrinutost zbog gomilanja vojske, iako je jasno da bez čvršćih političkih i gospodarskih pritisaka na zaraćene strane teško mogu sami posredovati u ovoj eksplozivnoj situaciji.

Na indijskoj političkoj sceni pojačava se pritisak na premijera Modija da žestoko odgovori nakon masakra u Pahalgamu. Javnost i mediji traže akciju, a prethodne indijske "ograničene vojne operacije" – poput napada na terorističke kampove 2016. ili zračnog udara na Balakot 2019. – služe kao presedan. Vjerojatno je da će Indija i sada planirati neki "kirurški udar", no pitanje je do koje mjere će takav potez ostati "ograničen". Vojska Indije jest moćnija u konvencionalnom smislu – dvostruko više vojnika, modernija avijacija, veći proračun. Ipak, Pakistan je naučio braniti se u složenom kašmirskom terenu i raspolaže borbeno spremnim snagama, naviknutima na česte pogranične razmjene vatre. Usto, Islamabad upozorava da će uzvratiti na svaki prelazak linije kontrole. Nije vjerojatno da bi se netko upustio u klasični rat s dubokim teritorijalnim prodiranjem, upravo zbog činjenice da oba susjeda imaju nuklearno oružje i razrađene doktrine o "odmazdi" ako se prijeđe zamišljena crvena linija.

Pritom se, dakako, nameće pitanje: koliko je realna nuklearna opasnost? Pakistan formalno navodi da bi oružje za masovno uništenje upotrijebio samo ako je ugrožena sama opstojnost države. Indija ima načelnu politiku "ne koristimo prvi", ali je i nekoliko puta isticala da bi svako eventualno korištenje taktičkog nuklearnog oružja sa suprotne strane shvatila kao potpunu nuklearnu agresiju. Povijest pokazuje da su obje države, unatoč oštrim riječima, dosad nastojale ne prijeći prag totalnoga sukoba: 1999. sukob u Kargilu nije prerastao u nuklearni rat, a ni 2001./02. ni 2019. kriza nisu eskalirale iako su se odvijale pod prijetnjom atomskog dvoboja. Ta krhka "ravnoteža straha" tzv. je stabilno-nestabilni paradoks: što je razaranje gore, to je veći poticaj na suzdržanost. Ipak, rizik krive procjene ostaje realan – čak i greškom ispaljena raketa, kakav je bio slučaj 2022. (kad je Indija zabunom lansirala nenapunjenu raketu prema Pakistanu), mogla bi u stanju povišenih tenzija izazvati katastrofalne posljedice.

Sve se to odvija u trenutku dok se svijet nalazi usred drugih velikih kriza, prije svega rata u Ukrajini. Nova velika konfrontacija u Južnoj Aziji dodatno bi opteretila ionako rastegnute međunarodne kapacitete za posredovanje. Za Indiju i Pakistan, a oboje su uvoznici energije, svaki rat značio bi snažan gospodarski udar, a međunarodna zajednica bi se suočila s poskupljenjima nafte i rastućom nesigurnošću na tržištima. Zapadne zemlje, prvenstveno SAD i EU, već su maksimalno angažirane oko Ukrajine i sankcija Rusiji, pa se boje "drugog žarišta" koje bi im razdvojilo pozornost i sredstva. Rusija pak, suočena s vlastitim izazovima, nije voljna otvoreno se posrednički eksponirati, pogotovo ako Indija (tradicionalno vojni klijent Moskve) planira kratku, ograničenu akciju. S druge strane, Kina nastoji izbjeći direktnu konfrontaciju s Indijom, ali sasvim sigurno neće ostaviti Pakistan na cjedilu, osobito s obzirom na kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC). U takvim okolnostima, bilo kakav veći rat na potkontinentu mogao bi oslabiti geopolitičke pozicije mnogih, dok bi tržišta i diplomacija postali još napetiji.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.