Analiza: Kako kriza u Kašmiru gura Indiju i Pakistan na opasan prag nuklearne konfrontacije

Sukob između Indije i Pakistana ponovno se intenzivirao nakon nedavnog napada na skupinu indijskih turista u Pahalgamu, pri čemu je ubijeno 25 ljudi. Ta tragedija, najsmrtonosnija u posljednjih dvadeset godina, uvelike je oživjela stare tenzije, osobito vezane uz sporno pitanje Kašmira. Dva susjeda, oba s nuklearnim arsenalima, već su u povijesti vodila nekoliko ratova – 1947./48., 1965. i 1971. – a 1999. su se sukobila u Kargilu, pritom se našavši na opasnoj granici nuklearne eskalacije. Premda su postojali pokušaji trajnog rješavanja spora, svaki veći teroristički napad na indijskom tlu (uključujući i onaj na parlament 2001. te Mumbai 2008.) uvijek je prijetio uvlačenjem dviju država u širi oružani sukob. Danas, nakon Pahalgama, mnogi s pravom strahuju da bi nova kriza mogla dodatno ugroziti ionako krhku stabilnost cijele regije.

Indija je na najnoviji napad reagirala uvođenjem opsežnih "traži-i-uništi" operacija u vlastitom dijelu Kašmira te masovnim vojnim vježbama koje uključuju zračne i mornaričke snage. Upravo isticanje moći kroz demonstraciju modernih lovaca Rafale i testiranja raketnih sustava pokazuje da New Delhi šalje poruku kako je spreman na odlučan odgovor. S druge strane, Pakistan također ne sjedi mirno: Islamabad je digao stupanj pripravnosti, rasporedio dodatne vojnike duž granice i održao vojne vježbe u pakistanskom dijelu Kašmira. U proteklih nekoliko dana zabilježene su razmjene vatre preko Linije kontrole (LoC), uz tvrdnje iz Pakistana da su oborili indijske bespilotne letjelice. Obje se strane javno zaklinju da ne žele totalni rat, ali oštra retorika i "uzvraćanje mjerama" (poput obustave izdavanja viza, zatvaranja zračnog prostora, prijetnji otkazivanja ugovora o vodama) jasno pokazuju kako je teren pripremljen za opasan slijed događaja, jer bi i najmanja nepažnja mogla dovesti do krvavog sukoba.

Međunarodni akteri, očekivano, odmah su se uključili u umirivanje situacije. S obzirom na to da je Islamabad dugo vremena blisko surađivao s Pekingom, stav Kine nije iznenađujuć: formalno zagovara suzdržanost, ali ne prikriva naklonost svom savezniku. S druge strane, Sjedinjene Američke Države podupiru Indiju u borbi protiv terorizma, no pozivaju obje strane na deeskalaciju. Važno je i da Europska unija te pojedine velike države Perzijskog zaljeva (posebice Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati) potiču dijalog. Zaljevske sile imaju dobre odnose s Islamabadom (pa i značajnu dijasporu radnika iz Pakistana) ali im je i Indija sve važniji gospodarski partner, te nikome ne odgovara rat s mogućim katastrofalnim posljedicama. Ujedinjeni Narodi pritom upozoravaju na svu ozbiljnost sukoba dviju nuklearnih država. Podržali su osudu terorističkog čina i izrazili zabrinutost zbog gomilanja vojske, iako je jasno da bez čvršćih političkih i gospodarskih pritisaka na zaraćene strane teško mogu sami posredovati u ovoj eksplozivnoj situaciji.

Na indijskoj političkoj sceni pojačava se pritisak na premijera Modija da žestoko odgovori nakon masakra u Pahalgamu. Javnost i mediji traže akciju, a prethodne indijske "ograničene vojne operacije" – poput napada na terorističke kampove 2016. ili zračnog udara na Balakot 2019. – služe kao presedan. Vjerojatno je da će Indija i sada planirati neki "kirurški udar", no pitanje je do koje mjere će takav potez ostati "ograničen". Vojska Indije jest moćnija u konvencionalnom smislu – dvostruko više vojnika, modernija avijacija, veći proračun. Ipak, Pakistan je naučio braniti se u složenom kašmirskom terenu i raspolaže borbeno spremnim snagama, naviknutima na česte pogranične razmjene vatre. Usto, Islamabad upozorava da će uzvratiti na svaki prelazak linije kontrole. Nije vjerojatno da bi se netko upustio u klasični rat s dubokim teritorijalnim prodiranjem, upravo zbog činjenice da oba susjeda imaju nuklearno oružje i razrađene doktrine o "odmazdi" ako se prijeđe zamišljena crvena linija.