Od Crnog mora do Ašgabata: Ako je mir zaista blizu, srednje sile, a naročito Turska, sad moraju pomoći
Diplomacija je usijana poput ratnih cijevi i svaki pomak prema miru je dobrodošao, bez obzira što se iza toga kriju i vrlo konkretni nacionalni interesi.
Objavljeno
U neutralnom Ašgabatu, gradu koji se često predstavlja kao politički vakuum, susreli su se jučer Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan. Na margini foruma simboličnog naziva "Mir i povjerenje", posvećenog 30. obljetnici neutralnosti Turkmenistana, razgovarali su oko četrdeset minuta iza zatvorenih vrata. Nekoliko sati kasnije Erdogan, u avionu na povratku, poručio je, znakovito: "Mir nije daleko." Za Ankaru to možda znači da mir zaista jest dovoljno blizu da vrijedi riskirati ozbiljnu diplomatsku ofenzivu. Jer moglo bi se puno nagađati o tome "što Turskoj odgovara", ali mir u Crnom moru i šire vjerojatno je ipak preferenca (iako ideja da će Krim ostati pod Rusijom im nikako nije draga, što zbog geostrategije što zbog vlastite povijesne involviranosti).
Simbolika mjesta govori sama za sebe. Dok se u Bruxellesu i Washingtonu raspravlja o novim paketima sankcija i oružja, u Ašgabatu se, na forumu posvećenom miru, susreću ruski, turski i drugi regionalni lideri (Putin se jučer sastao i s iranskim predsjednikom). Putin dolazi kao čelnik države pod sankcijama, Erdogan kao vođa NATO članice koja s Moskvom gradi nuklearnu elektranu i pregovara o plinu, ali u isto vrijeme ima i bliske veze s Kijevom. Slika pokazuje da se svjetski poredak udaljio od jednostavne podjele na "Zapad i ostale" – neutralne zemlje također postaju pozornica ozbiljnih razgovora.