Reportaža iz Armenije - Prokletstvo geografije dobiva novi zaokret

Vozimo se skučenim kombijem uz vinograde od čije se loze čini svjetski poznati armenski konjak, u kojemu su uživali i pobjednici Drugog svjetskog rata na susretu u Jalti. Cesta kojom se vozimo puna je zakrpa i pokušavamo se glavama oduprijeti o strop kombija. Istovremeno, ova cesta je arterija koja spaja sjever i jug Armenije, odnosno samo dvije granice koje su otvorene: duža granična linija odvaja Armeniju od Gruzije na sjeveru zemlje, a malena granica na jugu se dijeli s Islamskom Republikom Iran. Najveći dio pograničnog područja, onog s Azerbajdžanom i Turskom, zatvoren je. U to smo se i sami uvjerili, došavši na kružni tok u mjestu Jerash. Ako se krene ravno, stiže se ubrzo do kraja ceste, nakon čega se stere pustoš prema Nahičevanu, pokrajini koja je fizički odvojena od Azerbajdžana iako pripada toj južnokavkaskoj državi.

Ulijevo se nastavlja put prema vinorodnom području Areni, dok je desno lokalna željeznička postaja i cesta koja vidljivo vodi ravno u zid. Sagradili su ga združenim snagama Turci i Kurdi, kako bi i fizički odvojili Armence od svoje povijesne domovine. Zid je i na strani Nahičevana, a njega su sagradili Armenci kako bi zaštitili ovu prometnu žilu kucavicu od snajperista s druge strane. Zid je i dalje tamo, pa smo se pitali jesu li pripremili zaštitne prsluke ako slučajno dođe do pucnjave. Na Kavkazu, naime, ništa nije nemoguće. Tako je došlo do kratkotrajnog rata 2016. godine, kada je u četiri dana u travnju poginulo 350 ljudi i vojnika. Sukob je nastao kada su azerske snage pokušale vratiti područje Gorskog Karabaha (ili Artsaha, kako ga zovu Armenci) koji je i dalje pod upravom Armenije, iako formalno spada u teritorij Azerbajdžana. Nakon samo četiri dana, azerske trupe su se povukle.

Iako smo pili konjak Ararat, uz mnoga druga armenska vina i jeli fenomenalnu hranu te se osvjedočili da se doista radi o skrivenoj enogastronomskoj tajni Kavkaza, sam Ararat nismo vidjeli osim u obrisima. Kasna jesen dovodi sumaglice na armensku visoravan, pa zubato sunce, koje se pojavljuje u punom sjaju na nebu, ne pomaže u širokim vidicima. Inače se iz Jerevana i uz granicu s Turskom u svoj svojoj veličini pojavljuje planina Ararat, simbol Armenije koja se diči imenom Noine zemlje. Ironija je u tome što Armenci ne mogu doprijeti do svoje mitske planine. Nalazi se 32 kilometara od granice, u Turskoj.

Planina je pala u turske ruke nakon kratkotrajnog tursko-armenskog rata 1920., a onda je 1921. godine Lenjin pristao na zadržavanje Ararata u turskim rukama. Iz manastira Hor Virap, gdje je sveti Grigorije Iluminator i službeno 309. godine stvorio prvu kršćansku državu na svijetu, vidi se grandiozna planina na koju se od 2004. mogu popeti i planinarski entuzijasti, ali s posebnom vizom za Ararat. Ovo je, naime, i dalje militarizirana zona, a vizu ne mogu dobiti državljani Armenije ili bilo tko nosi armensko ime ili prezime.

Ovaj zemljopisni opis i dalje je vrlo važan za svakodnevan politički život u Armeniji. U glavnom gradu Jerevanu, prijestolnici širokih bulevara i velikih trgova, s gotovo pariškom atmosferom, nalaze se i ostaci sovjetske grandioznosti. Umjesto kipa Lenjina, u Parku Pobjede nalazi se sada 51 metar visok kip Majka Armenija (Majr Hajastan) koja sa sabljom u ruci čuva domovinu od bilo koga tko bi mogao napasti Armeniju. Oštrica sablje je okrenuta prema Azerbajdžanu, a oči prema Turskoj, što jasno govori o složenoj armenskoj geopolitici. Ona štiti, ne napada, kažu nam domaćini, dok s njezina postolja uživamo u predivnom pogledu na Jerevan.

S južne strane jerevanske kotline još je jedno brdašce gdje se nalazi spomen-područje Cicernakaberd i Armenski muzej genocida, bolni podsjetnik na sustavno masovno ubojstvo 1,5 milijuna Armenaca od 1914. do 1923. godine u današnjoj Turskoj, kada su Turci i Kurdi etnički očistili istočnu Tursku od Armenaca, Asiraca i Grka. Svi ovi čimbenici i dalje su iznimno važni u armenskoj politici, no čekanje na ispravljanje nepravde dovelo je do velike međunarodne blokade Armenije.

Narod je ustao protiv takvog stanja 2018. godine. Armenska revolucija 2018. (koja je u Armeniji najčešće poznata kao #MeržirSeržin (što znači "odbacite Serža") bila je niz antivladinih prosvjeda u Armeniji od travnja do svibnja 2018. koje su organizirale različite političke i građanske skupine na čelu s predsjednikom parlamenta Nikolom Pašinijanom (koji je ujedno šef stranke Civilnog ugovora). Protesti i marševi odvijali su se u početku kao odgovor na treći uzastopni mandat Serža Sargsijana kao najmoćnije figure armenske vlade, a kasnije i protiv vlade pod kontrolom Republikanske stranke uopće. Pašinijan je ustanak proglasio baršunastom revolucijom.