Armenija je s apetitom i nespornim potencijalom za više već prerasla definiciju bivše sovjetske republike. Od travnja 2018., nakon druge baršunaste revolucije u posljednjih 30 godina, potencijal Armenije za više povećao se eksponencijalno. U prosincu 2015. godine održan je nacionalni referendum za pretvorbu Armenije iz polupredsjedničke u parlamentarnu republiku. Iako svrha tog sumnjivog čina političkog avanturizma nije bila reforma sustava upravljanja već neodređeno produženje Serža Sargsiana na vlasti, lažni rezultati referenduma označavali su kraj ere moderne armenske povijesti. Od 1991. do ustavnih promjena u razdoblju 2016-2017., vanjska politika Armenije prošla je kroz tri uzastopne faze, što je odgovaralo trima predsjedničkim administracijama. Prvi je predsjednik Levon Ter-Petrosian uveo politiku ravnoteže, nakon čega je slijedila politika drugog predsjednika Roberta Kočariana u vidu komplementarnosti i proaktivna vanjska politika Serža Sargsiana. Za usporedbu s fluktuirajućim doktrinarnim promjenama u turskoj ili gruzijskoj vanjskoj politici u posljednja dva i pol desetljeća, bit će relevantno napomenuti da je Armenija, zemlja svjesna sigurnosti, pokušala izbjeći revolucionarne nagibe u odnosima s regionalnim silama i svijetom u cjelini. Kontinuitet i predvidljivost bili su sigurniji i pouzdaniji trag za sve tri predsjedničke administracije. Političkih rizika gotovo da i nije bilo.
Prvi dio reportaže iz Armenije čitajte ovdje: Reportaža iz Armenije - Prokletstvo geografije dobiva novi zaokret Rusija ostaje važnim čimbenikom u Armeniji. To se može vidjeti po svim pokazateljima na ulicama Armenije. Ruski se priča na svakom uglu, iako ga više koristi starija generacija. Mlađi će prije koristiti engleski jezik, ali i njemački, talijanski, arapski, čak i rumunjski. Sve je to obilježje velike armenske dijaspore. Iako Moskva više ne može računati na kriminalni režim u Jerevanu, koji nikad nije imao problem u potpunosti kontrolirati, ali sada bi Rusija mogla imati puno jačeg saveznika - suverenu Armeniju s visokim stupnjem unutarnje i vanjske legitimacije, koju poštuje međunarodna zajednica i kojem vjeruje vlastiti narod. Bilateralni odnosi između strateških partnera mogu biti korisni i imaju smisla samo ako su horizontalni, a ne vertikalni. Za novu Armeniju odnosi s Rusijom nesumnjivo će ostati prioritet. To će uvijek biti slučaj bez obzira koja bi politička stranka došla na vlast kao rezultat slobodnih i poštenih izbora u bliskoj ili dalekoj budućnosti ili kakav god bi geostrateški kurs mogao slijediti u promjenjivom svijetu. No, vektor vanjske politike Armenije morat će se iznova kalibrirati za učinkovito rješavanje regionalnih sigurnosnih prijetnji i stabilnosti u skladu s vlastitim državnim i nacionalnim interesima. Bez sumnje, za postizanje de facto suvereniteta nova Armenija će morati diverzificirati svoj jednodimenzionalni energetski sektor i sveobuhvatno izmijeniti zastarjelu sigurnosnu doktrinu.
Druga armenska revolucija naišla je na ispravljanje tih pogrešaka. Cilj joj je bio popuniti praznine koje je ostavio romantizam prve revolucije i izgraditi dostojanstvenu budućnost, oslanjajući se na ono što se u novom vremenu može opisati kao izravna demokracija. Takva demokracija, lišena bilo kakvih vanjskih uplitanja, njegovana je iznutra, na ulicama glavnog grada i drugih regija zemlje. Mlađe generacije nisu bile samo avangarda revolucije, već su, čini se, planirale i svaku akciju, pomno izračunavajući moguće posljedice i kreativno koristeći društvene mreže i IT. Žene i djeca igrali su značajnu ulogu, nikada ne silazeći s pozornice, čak ni u kritičnim vremenima. Revolucionarni scenariji, čiji smo svjedoci u Gruziji i Ukrajini, nemogući su u Armeniji ako su utemeljeni na velikim promjenama u vanjskoj politici i geopolitičkim pripadnostima. Neuspjeh u potpisivanju Sporazuma o pridruživanju s EU u rujnu 2013. ostavio je gorak okus i osjećaj sramote, ali nije doveo tisuće prosvjednika na ulice Jerevana. Ruska orijentacija, bila ona nametnuta ili slobodna volja, toliko je ukorijenjena da ponuđena alternativa mora biti ne samo privlačna , već i apsolutno sigurna i pouzdana.
Da bi ojačala neovisnu državnost i imala više mogućnosti u donošenju odluka o novoj Armeniji potrebno je riješiti barem jedno od dva glavna pitanja u svom vanjskopolitičkom programu: normalizirati odnose s Turskom bez političkih preduvjeta ili uspostaviti trajni mir u Gorskom Karabahu uz pomoć međunarodnih posrednika. U trenutnim geopolitičkim okolnostima, rješenje prvog pitanja čini se nemogućim bez rješenja drugog. U okviru razgovora o Karabahu, Armenija mora preispitati i ponovo prilagoditi svoj pregovarački položaj u pozadini rastućih regionalnih sigurnosnih prijetnji od strane autoritarnog Azerbajdžana i u potpunosti iskoristiti izuzetno pozitivnu percepciju uzornog demokratskog procesa. Da bi se to postiglo, potrebno je preispitati tradicionalna načela međunarodnog prava, pravo na samoodređenje i teritorijalni integritet u skladu s rastućim normama rješavanja sukoba.
Prvi znak da se revolucija Nikola Pašiniana mogla proširiti i iznad deklariranih ciljeva došlo je do izražaja kada je, ubrzo nakon što je izabran za premijera, dao javnu izjavu o promjeni načela i metodologije pregovora Armenije u razgovorima o Karabahu pod pokroviteljstvom OESS-a. Tijekom posjeta Stepanakertu (glavnom gradu Artsaha odnosno Gorskog Karabaha) Pašinian je jasno dao do znanja da će, bez prava govorenja u ime Karabaha, zastupati samo Armeniju za pregovaračkim stolom. Novi pristup nije bio radikalan, već praktičan, jer se to pitanje ne može riješiti bez punog sudjelovanja izabranih vlasti Gorskog Karabaha i izravnih razgovora s Azerbajdžanom. U stvari, to je bio međunarodno dogovoreni format pregovora od samita OESS-a u Budimpešti 1994. godine, gdje je Gorski Karabah prepoznat kao puna strana u sukobu. Čak se dvadeset i četiri godine kasnije ta odluka može smatrati jednim od najvećih dostignuća armenske diplomacije nakon neovisnosti. Nestala je nakon ustavnog puča u Armeniji, kada je 1998. Robert Kočarian, drugi predsjednik, došao na vlast i pristao pregovarati u ime Gorskog Karabaha. To nije bila samo najozbiljnija i skupa diplomatska greška Armenije od osamostaljenja, već i neoprostiv metodološki neuspjeh međunarodnih posrednika. Nije ni čudo što pregovori s Karabahom u sljedećih dvadeset godina (1998.-2018.) su bili nikakvi. Svemu tome pomaže autoritaran stav u Azerbajdžanu prema kojemu nova Armenija izgleda kao logičan i racionalan partner u rješavanju sukoba. Ono o čemu se mnogo priča u Jerevanu danas jest da bi Gorski Karabah mogao dobiti status kakav danas ima Kosovo.
Događaji u Turskoj nakon neuspjelog pokušaja državnog udara u srpnju 2016., galopirajuće promjene u odnosima Ankare s Moskvom, neprestano američko-rusko i rusko-europsko odstupanje, turski avanturizam u Siriji, uspostava i otvorena prevlast Euroazijske unije gorljivi su primjeri da se svijet u cjelini, uključujući i područje Crnog mora i Južnog Kavkaza, nalazi na pragu temeljnih promjena, a unutar tih promjena je izvršena revolucija 2018. Zbog takvih promjena, Pašinian još uvijek nije krenuo prema normalizaciji bilateralnih odnosa s Turskom. Njegova neprekidna šutnja, pomalo ležeran pristup i vidljivo neuključivanje ovog pitanja u svoj govor na Generalnoj skupštini UN-a u rujnu 2018. moglo bi se objasniti s nekoliko čimbenika. Prvo, imajući u vidu da je njegova prijelazna vlada došla na vlast na valu revolucije i da su izvanredni parlamentarni izbori iza ugla, premijer bi mogao odložiti to pitanje dok promjena vlasti u Armeniji ne bude sveobuhvatna i potpuna. Drugo, uzimajući u obzir neuspjeh Ankare da ispuni svoja obećanja nakon potpisivanja Züriških protokola i kontroverznih događaja u Turskoj tijekom posljednje dvije godine, armenski tim za vanjsku politiku možda se odlučio neodređeno suzdržati od bilo koje inicijative izravnog pregovaranja sa svojim kolegama u Turskoj. Treće, premijer Pašinian možda je upravo uzeo kratak vremenski period iskorištavajući odluku bivšeg predsjednika Sargsiana o opozivu protokola na putu za ratifikaciju od 2010. godine iz Nacionalne skupštine Armenije u ožujku 2018. Koristeći ovu odluku kao izlaznu strategiju, nova armenska vlada mogla bi ostati otvorena za modificirane međunarodne prijedloge posredovanja / olakšavanja ili predstaviti vlastite inicijative za normalizaciju bilateralnih odnosa s Turskom nakon parlamentarnih izbora u prosincu 2018. godine.
Vođa baršunaste revolucije možda je došao do logičnog zaključka ili, možda, oduvijek bio mišljenja da sadašnja turska vlada nikada neće pristati na bilo kakvu inicijativu za uspostavljanje diplomatskih odnosa i otvaranje zajedničke granice s Armenijom sve dok se ne riješi sukob na Gorskom Karabahu. U tom slučaju, iskrenost aktivnog angažmana Ankare u tursko-armenskoj diplomaciji pod pokroviteljstvom švicarsko-američkog posredovanja u razdoblju 2008.-2009. treba tretirati s ozbiljnom rezervom. Stoga Nikol Pašinian preferira zadržati loptu na turskoj strani, suzdržavajući se od bilo kakve inicijative za slanje javne poruke Ankari i u potpunosti se fokusirajući na preoblikovanje pregovaračke pozicije Armenije u pregovorima s Karabahom.
I tako armenska vanjska politika ostaje u potrebi sustavne i proaktivne reforme kako bi Jerevan došao u harmoničan odnos s drugim promjenama na domaćoj sceni. Jasno je da novo vodstvo ne može donijeti velike promjene u geopolitičkoj orijentaciji uslijed sigurnosne stvarnosti oko Armenije, ali nema alternative u toj orijentaciji ako ili dok se ne riješi sukob Gorskog Karabaha i dok se ne normaliziraju odnosi s Turskom. Određena sloboda u donošenju vanjskopolitičkih odluka će se moći ostvariti mimo ova dva pitanja, gdje će se politika Jerevana okretati prije svega Rusiji, ali i Europi za pomoć i suradnju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
