Rat u Ukrajini, američka hegemonija i izgubljeni glas Europe: Transkript važnog govora profesora Jeffreya Sachsa - pogled na svijet iz perspektive čovjeka koji ga je aktivno oblikovao desetljećima

U vrijeme snažnih geopolitičkih potresa, kada se svakodnevno preispituju strateška savezništva i raspravlja o budućnosti cijelih kontinenata, rijetko tko uspijeva ponuditi toliko opsežan i iskren uvid kao što to čini Jeffrey Sachs. Njegovo izlaganje, prenošeno ovdje u cijelosti, spaja desetljeća osobnog iskustva – stečenog surađujući s vladama diljem istočne Europe, bivšeg SSSR-a i SAD-a – s dubokom analizom političke stvarnosti. Upravo ta kombinacija stručnosti i neposrednog svjedočanstva daje govoru neobičnu snagu i aktualnost.

Jeffrey Sachs jedan je od najpoznatijih ekonomista u svijetu, s dugogodišnjim stažem na Sveučilištu Columbia i prije toga na Harvardu. Stekao je globalnu reputaciju kao savjetnik vladama u više od 100 zemalja, među kojima su Poljska, Rusija, Ukrajina i države bivše Jugoslavije. Isticao se u kreiranju programa za stabilizaciju i gospodarske reforme, a poznat je i po svojem radu na temi održivog razvoja, osobito kroz Ujedinjene narode, gdje je godinama djelovao kao posebni savjetnik glavnog tajnika za Milenijske ciljeve razvoja i Ciljeve održivog razvoja. Ta jedinstvena pozadina – ekonomija, geopolitika i humanitarni angažman – omogućila mu je da svjedoči i aktivno oblikuje mnoge ključne događaje našeg doba.

U ovom govoru, Sachs se izravno osvrće na aktualne sukobe i geopolitičke igre velikih sila. Ne okoliša i ne govori u diplomatskim rukavicama, nego otvoreno proziva američke, europske i ruske poteze koji su doveli do današnjih kriza. Ujedno zagovara snažniju, neovisniju i miroljubiviju europsku vanjsku politiku, ističući kako bi upravo Europa – s obzirom na svoje gospodarske i vrijednosne temelje – mogla i trebala ponuditi održiviji pristup svjetskim problemima.

U nastavku donosimo integralni prijepis njegova izlaganja. Ako želite iz prve ruke čuti kako je rasla američka unipolarnost, zašto se Europa našla u podređenom položaju i koji su to konkretni koraci nužni za izbjegavanje daljnjih ratova, ovo štivo pruža jedinstvenu perspektivu. Sachsova analiza postavlja pitanje kamo idemo i što mi, kao društvo, možemo učiniti kako bismo oblikovali mirniju i pravedniju budućnost.

Slijedi transkript govora profesora Jeffreyja Sachsa u Europskom parlamentu na događaju pod nazivom "Geopolitika mira", kojeg je 19. veljače 2025. organizirao bivši pomoćnik glavnog tajnika UN-a i aktualni zastupnik njemačkog BSW-a u Europskom parlamentu, Michael von der Schulenburg.

PROFESOR JEFFREY SACHS: Michael, puno hvala, i hvala svima vama na prilici da budemo zajedno i razmišljamo zajedno.

Doista se radi o kompliciranom i brzo promjenjivom vremenu, vrlo opasnom. Zbog toga nam je nužna jasna misao. Posebno me zanima naša rasprava, pa ću pokušati biti što sažetiji i jasniji. Zbivanja u istočnoj Europi, bivšem Sovjetskom Savezu i Rusiji pratim iz neposredne blizine već 36 godina. Savjetovao sam poljsku vladu 1989., predsjednika Gorbačova 1990. i 1991., predsjednika Jeljcina 1991. do 1993., predsjednika Kučmu iz Ukrajine 1993. i 1994.

Pomogao sam uvođenju estonske valute. Pomagao sam i u nekoliko zemalja bivše Jugoslavije, osobito Sloveniji. Sve to pratim iz prve ruke već 36 godina. Nakon Majdana nova vlada me pozvala u Kijev i odvela na Majdan, gdje sam iz prve ruke naučio mnogo toga. U kontaktu sam s ruskim čelnicima više od 30 godina.

Dobro poznajem i američku političku elitu. Naš bivši ministar financija bio mi je profesor makroekonomije prije 51 godinu. Evo samo da vam pokažem koliko daleko to seže. Tako da se dobro poznajemo već pola stoljeća. Poznajem sve te ljude.

To govorim zato da biste shvatili kako ono što želim objasniti nije prepričano, niti ideološko. To je moje osobno iskustvo tijekom ovog razdoblja. Po mom shvaćanju događaja koji su zadesili Europu u brojnim kontekstima – ne samo u vezi s krizom u Ukrajini, nego i u vezi sa Srbijom 1999., ratovima na Bliskom istoku (Irak, Sirija), kao i ratovima u Africi (Sudan, Somalija, Libija) – u velikoj mjeri riječ je o ratovima koje su Sjedinjene Države vodile i uzrokovale. Mogli biste se tome čuditi, možda će me neki zbog toga osuditi, ali to je ono što sam ja vidio.

Američka vanjska politika

Sjedinjene Države vode takvu vanjsku politiku već više od 40 godina, a u novije doba više od 30 godina. Početkom 1990-ih i raspadom Sovjetskog Saveza, SAD je zaključio da sada upravlja svijetom i da ne treba obraćati pozornost ni na čija stajališta, "crvene linije", sigurnosne poglede, međunarodne obveze ili okvire UN-a. Žao mi je što to tako otvoreno kažem, ali želim da razumijete.

Godine 1991. silno sam se trudio ishoditi pomoć Gorbačovu, za kojeg mislim da je bio najveći državnik našeg modernog doba. Nedavno sam pročitao arhivirani dokument Vijeća za nacionalnu sigurnost o mojem prijedlogu za financijsku stabilizaciju i reforme u Sovjetskom Savezu. U tom se dokumentu vidi kako su američki dužnosnici, uključujući i neke od mojih bivših kolega s Harvarda, taj prijedlog ismijali i odbili uz komentar "učinit ćemo samo ono najmanje potrebno da spriječimo katastrofu, ali ništa više, jer nam nije u interesu pomoći". Kad se Sovjetski Savez raspao 1991., taj se stav samo dodatno pojačao. Mogao bih navesti mnoštvo primjera i dokumenata, ali glavna je ideja bila: "Mi sada vladamo svijetom. Cheney, Wolfowitz i mnogi drugi vjerovali su da je svijet sad postao američki i da ćemo raditi što god poželimo. 'Počistit ćemo' sve iz sovjetskog naslijeđa, uništiti preostale saveznike poput Iraka i Sirije itd." I takvu vanjsku politiku SAD provodi već 33 godine.

Europa je zbog toga platila visoku cijenu jer Europa u ovom razdoblju – koliko ja mogu vidjeti – nije imala nikakvu vlastitu vanjsku politiku. Nema glasa, nema jedinstva, nema jasnoće o europskim interesima, samo američka lojalnost. Postojali su trenuci neslaganja, primjerice 2003. kad su se Francuska i Njemačka usprotivile ratu u Iraku koji je SAD pokrenuo zaobilazeći Vijeće sigurnosti UN-a. Taj je rat, usput rečeno, izravno isplanirao Netanyahu i njegovi kolege u američkom Pentagonu. Ne tvrdim da je to bilo tek usklađeno djelovanje; kažem da je to bio izravan rat, vođen zbog interesa Izraela. Rat su koordinirali Paul Wolfowitz i Douglas Feith zajedno s Netanyahuom. A to je bio i posljednji put da je Europa imala glas. Razgovarao sam tada s europskim čelnicima i vrlo jasno su mi iskazali protivljenje, što je bilo sjajno. No Europa je potom izgubila svaki glas, osobito 2008.

Proširenje NATO-a

Evo što se dogodilo od 1991. do 2008. SAD je odlučio da će unipolarnost značiti širenje NATO-a od Bruxellesa do Vladivostoka, korak po korak, bez kraja. To bi bio američki unipolarni svijet. Ako ste se kao dijete igrali "Rizika", onda je to ta logika: SAD želi imati vojnu bazu na svakom dijelu ploče. Svaka zemlja bez američke vojne baze doživljava se kao prijetnja. Neutralnost je prljava riječ u američkom političkom rječniku.

Ta je odluka formalno donesena 1994., kad je predsjednik Clinton potpisao plan o proširenju NATO-a na istok. Sjetite se da je 7. veljače 1991. Hans-Dietrich Genscher s Jamesom Bakerom III razgovarao s Gorbačovom. Genscher je nakon toga održao konferenciju za novinare na kojoj je izjavio: "NATO se neće pomicati istočnije, nećemo iskoristiti raspuštanje Varšavskog ugovora." Razumijte, to je tada imalo pravnu težinu, ne samo usmenu. Radilo se o pregovorima oko njemačkog ujedinjenja i završetka Drugog svjetskog rata. Dogovoreno je da se NATO neće pomaknuti ni za "pedalj" na istok, i to je bilo izričito navedeno u brojnim dokumentima. Dovoljno je potražiti na stranici National Security Archive na Sveučilištu George Washington i pronaći hrpu dokumenata. Tamo postoji i dio: "What Gorbachev Heard About NATO". Pogledajte to, jer sve što danas čujete od SAD-a o tome obično je laž, dok su arhivski zapisi vrlo jasni.

Tako je 1994. donesena odluka da se NATO proširi sve do Ukrajine. To nije odluka samo ove ili one administracije; to je projekt američke vlade koji traje već više od 30 godina. Godine 1997. Zbigniew Brzezinski napisao je "The Grand Chessboard". To nije bio samo njegov osobni uradak, nego objašnjenje tadašnje američke strategije javnosti. Knjiga opisuje istodobno proširenje i Europe i NATO-a prema istoku. Brzezinski posebno razmatra kako će Rusija reagirati na to širenje. Ja sam osobno poznavao Brzezinskog. Bio je pametan čovjek i vrlo susretljiv, pomogao mi je dok sam savjetovao Poljsku. Ali pogriješio je u mnogočemu. On je 1997. detaljno pisao zašto Rusija neće imati izbora nego pristati na proširenje NATO-a i Europe na istok. Objasnio je zašto se Rusija neće okrenuti Kini – "to je nezamislivo" – niti Iranu, nego nema druge sudbine osim "europske orijentacije". Kako će se Europa širiti, Rusija to neće moći spriječiti. To je opet jedna od američkih "strateških" procjena. Nije ni čudo da smo stalno u ratu kad takvi "stratezi" stalno pogrešno procjenjuju.

Jedan od razloga zašto se SAD tako često vara jest to što u "game theory" verziji kakvu koriste američki stratezi nikada ne razgovaraju s drugom stranom. Oni pretpostavljaju da već znaju što će protivnik učiniti. Tako im ne treba diplomacija, pa smo stalno uvučeni u sukobe.

Strategija za Crno more

Taj je projekt započeo već 90-ih i nastavio se bez prekida do jučer – možda se nešto sad mijenja, ali 30 godina imamo isti plan. Ukrajina i Gruzija bili su ključni u tom projektu. Zašto? Zato što su SAD sve naučile od Britanaca. Mi smo "wannabe" Britansko Carstvo. A Britanci su već 1853. (Palmerston) shvatili da Rusiju treba opkoliti na Crnom moru i time je onemogućiti u pristupu istočnom Sredozemlju. Sve što danas gledamo jest američki pokušaj toga u 21. stoljeću. Ideja je bila da Ukrajina, Rumunjska, Bugarska, Turska i Gruzija budu "crnomorski pojas" koji će lišiti Rusiju statusa prave međunarodne sile. Brzezinski je o tome pisao vrlo jasno. A prije njega tu je bio Mackinder s tezom "tko vlada središtem euroazijskog kopna (heartland), taj vlada svijetom". Dakle, ovaj plan ima dugu povijest, sve do Palmerstona.

Proživio sam svaku američku administraciju i upoznao te predsjednike i njihove timove. Malo se što mijenjalo od Clintona, preko Busha, Obame, Trumpa do Bidena – možda su s vremenom postajali i gori. Po meni je Biden najgori. Možda i zato što posljednje dvije godine nije bio potpuno priseban, i to ne mislim zlobno, nego ozbiljno. Američki politički sustav je sustav slike i medijske manipulacije; moguće je da predsjednik nije sposoban normalno funkcionirati, a da se to vješto prikrije. On i dalje može voditi kampanju za reizbor dok god ne mora sam stajati na pozornici 90 minuta. To je jednostavno realnost. Svi se prave da to ne vide jer je "nepristojno" reći istinu o tome.

Projekt se razvijao 90-ih, a bombardiranje Beograda 78 dana 1999. bio je dio tog projekta. Razbijanje jedne zemlje dok se zaklinjemo da su granice "svete". Osim kad ih SAD mijenja, kao s Kosovom, onda je to u redu. Isto je bilo i sa Sudanom. Pobuna Južnog Sudana nije samo tek tako izbila; postojala je CIA-ina "playbook". Moramo shvatiti da vojne akcije zahtijevaju opremu, obuku, baze, obavještajne podatke, financiranje – sve od velikih sila. Južni Sudan nije pobijedio Sjeverni Sudan tek tako; to je bio američki projekt. Dolazio bih često u Nairobi i tamo sam susretao američke vojne dužnosnike, senatore, sve redom zainteresirane za Sudan. To je dio te unipolarne politike.

Širenje NATO-a krenulo je 1999. s Mađarskom, Poljskom i Češkom, i Rusija je time bila vrlo nezadovoljna, no svejedno se odvijalo. Zatim je došao George Bush mlađi. Nakon 11. rujna 2001. predsjednik Putin ponudio je svu podršku, a SAD je 20. rujna 2001. odlučio pokrenuti sedam ratova u pet godina. General Wesley Clark (bivši vrhovni zapovjednik NATO-a 1999.) svjedočio je o tome: otišao je u Pentagon i dao mu se na uvid dokument o "sedam ratova". To su inače bili ratovi Benjamina Netanyahua, koji je htio "počistiti" stare sovjetske saveznike i ukloniti one koji podržavaju Hamas i Hezbollah. Netanyahu je zaključio da će postojati samo jedna država – Izrael – koji će kontrolirati cijeli prostor, i tko god se tome usprotivi, bit će uklonjen (pomoću SAD-a). To je američka politika do ovog jutra; sad je možda jedina razlika hoće li SAD "posjedovati" Gazu umjesto Izraela.

Sve su to dugoročni projekti. Ne radi se o tome je li predsjednik Clinton, Bush, Obama ili netko drugi. To je dnevno-politička površina, ali američka se globalna strategija ne mijenja bitno.

Drugi val širenja NATO-a dogodio se 2004., kad je ušao još sedam zemalja: tri baltičke, Rumunjska, Bugarska, Slovenija i Slovačka. Rusija je tada već bila itekako ljutita jer se to kosi s dogovorima sklopljenima oko njemačkog ujedinjenja. Zapravo se radilo o izigravanju dogovora, američkom "triku" koji proizlazi iz njihove vjere u unipolarnost. Kao što svi znaju, Putin je 2007. na Münchenskoj konferenciji o sigurnosti rekao: "Dosta. Zaustavite se." I, naravno, što se dogodilo 2008.? SAD je Europi nametnuo odluku o širenju NATO-a na Ukrajinu i Gruziju. Bio je to dugoročni plan.

Sjećam se da sam u svibnju 2008. slušao Saakašvilija kako govori u New Yorku i pomislio: "Ovaj čovjek je lud." Mjesec dana poslije izbio je rat. Jer, SAD mu je dao do znanja da će "spašavati Gruziju", a on je u Vijeću za vanjske odnose pričao kako je Gruzija "u središtu Europe". Pa baš i nije. Današnja nastojanja europskih političara koji odlaze u Gruziju i tamo daju potporu, zapravo je guraju u propast, a ne spašavaju.

Godine 2008. tadašnji direktor CIA-e, William Burns, poslao je Condoleezzi Rice dugi dopis "Nyet znači nyet" o širenju, što znamo zahvaljujući Julianu Assangeu. Jer, vjerujte mi, američkim građanima nitko ništa ne govori, kao ni europskim građanima. Taj je dopis sada dostupan, pa ga možete pročitati. Potom je Viktor Janukovič izabran 2010. na platformi neutralnosti. Rusija tada uopće nije imala nikakve teritorijalne pretenzije prema Ukrajini. Znam to, jer sam tada bio tamo. Jedino što su Rusi dogovarali bilo je produljenje najma pomorske baze Sevastopolj do 2042. Ništa drugo – ne Krim, ne Donbas. Ideja da Putin "obnavlja rusko carstvo" smiješna je propaganda. Ako itko zna kako su se događaji doista odvijali, razumije da je to djetinjasto.

Sjedinjene Države odlučile su da Janukoviča treba maknuti. To se zove "promjena režima". Američka CIA s time ima golemo iskustvo. Ako vam netko ne odgovara, ne pregovarate s njim, nego ga pokušate srušiti, prvo prikriveno, a ako to ne uspije, onda otvorenim pritiskom, i naravno, uvijek tvrdite da je protivnik agresor i da je "Hitler". Taj se narativ konstantno ponavlja: Sadam Hussein, Asad, Putin... To je jedini model vanjske politike koji se građanima SAD-a plasira. I mediji to vjerno ponavljaju, jer su pod kontrolom vlade SAD-a.

Majdan i njegove posljedice

Tako je 2014. SAD djelovao aktivno na svrgavanju Janukoviča. Svi znamo za presretnuti telefonski razgovor moje kolegice s Columbije, Victorije Nuland, i američkog veleposlanika Geoffreyja Pyatta. Rusi su presreli taj razgovor i stavili ga na internet. Preslušajte ga, vrlo je zanimljiv. (Usput, svi su ti akteri u Bidenovoj administraciji dobili promaknuće. To je inače tipični "napredak u karijeri".)

Kad se dogodio Majdan, mene su odmah zvali: "Profesore Sachs, novi ukrajinski premijer želi vas vidjeti zbog ekonomske krize", jer ja imam iskustva u tome. Otišao sam u Kijev i prošetali su me Maidanom, pokazujući mi kako su SAD platile okupljanje ljudi na trgu. To se naziva "spontana revolucija dostojanstva". Molim vas, budimo odrasli i zapitajmo se: odakle je sva ta organizacija, mediji, autobusi, ljudi? Sve je to organizirano i financirano. I to nije tajna, osim što se skriva od javnosti u Europi i SAD-u.

Potom su uslijedili sporazumi iz Minska, posebno Minsk II, koji je bio modeliran prema autonomnom statusu Južnog Tirola. Belgijanci bi to itekako razumjeli – dogovoreno je da bi istočni, ruskojezični dijelovi Ukrajine trebali imati autonomiju. To je jednoglasno podržalo Vijeće sigurnosti UN-a. No SAD i Ukrajina nisu željeli provesti taj sporazum. Njemačka i Francuska, koje su bile jamci ("normandijski format"), pustile su da sve propadne. To je bio još jedan američki unipolarni potez, a Europa je opet odigrala uobičajenu ulogu – šutljiva i beskorisna, iako je službeno bila jamac.

Trump je došao, naoružavanje se nastavilo, tisuće su ljudi poginule u ukrajinskom granatiranju Donbasa. Nije se provodio sporazum iz Minska II. Onda je došao Biden. Opet, poznajem te ljude. Nekad sam bio član Demokratske stranke, ali sad nisam u nijednoj, jer su i jedni i drugi zapravo isti. Demokrati su s vremenom postali potpuni ratni huškači, kao i većina vaših parlamentaraca.

Krajem 2021. Putin je stavio na stol prijedlog dvaju sporazuma o sigurnosti, jedan prema Europi, drugi prema SAD-u, a Amerikanci su ga 15. prosinca 2021. odbili. Ja sam početkom 2022. imao jednosatni razgovor s Jakeom Sullivanom iz Bijele kuće. Molio sam ga: "Jake, izbjegnite rat. Možete ga izbjeći samo javno izjavivši da se NATO neće širiti na Ukrajinu." On mi je odgovorio: "Ma, nećemo širiti NATO na Ukrajinu, ne brini." Rekao sam: "Jake, recite to javno." On nije htio: "Ne, ne možemo to reći javno." Rekao sam: "Pa zar ćete voditi rat oko nečega što se navodno ni ne planira dogoditi?" On mi je odgovorio: "Neće biti rata, Jeff." Vjerujte mi, nisu to previše bistri ljudi. S time se bavim više od 40 godina i mogu reći da najčešće razgovaraju sami sa sobom, ne s drugima. Primjenjuju teoriju igara u kojoj se ne razgovara s drugom stranom, već se samo računa "optimalna strategija". To nije pregovaranje, to nije mirotvorstvo. To je jednostrani pristup.

Godine 2019. RAND Corporation objavila je dokument "Kako proširiti Rusiju" – u biti, kako je provocirati i izazvati njezin kolaps, možda smijeniti tamošnju vlast ili izazvati unutarnju nestabilnost. Eto kakvi su vam "saveznici". Tijekom telefonskog razgovora sa Sullivanom, stajao sam na zimi i govorio mu: "Jake, nemojte ući u rat." A on je tvrdio: "Rat se neće dogoditi." Vidjeli smo što se dogodilo mjesec dana poslije. Nisu htjeli pregovarati, sve zbog glupog načela otvorenih vrata NATO-a. Zamisao da NATO ima pravo doći gdje god želi, a da se susjedi nemaju pravo protiviti – to je, blago rečeno, besmisleno. Zamislite da Kina gradi vojnu bazu u Kanadi. SAD to sigurno ne bi prihvatio kao "otvorena vrata".

Ali europski političari i čelnici ponavljaju te floskule. To je "baby geopolitics", ako ne i manje od toga. Rat je započeo.

Rat u Ukrajini i kontrola nuklearnog naoružanja

Koja je bila Putinova namjera u ratu? Mogu vam reći: želio je prisiliti Zelenskog da pregovara o neutralnosti. I to se dogodilo unutar sedam dana od početka invazije. Morate to razumjeti, a ne propagandu da je Putin htio "osvojiti" cijelu Ukrajinu. Ma budimo ozbiljni. Cilj je bio spriječiti NATO – a NATO znači SAD – da se razmjesti na granici s Rusijom. Ništa više, ništa manje.

Moram spomenuti i vrlo važnu stvar: zašto je Rusiji to toliko bitno? Zato što su SAD 2002. jednostrano odustale od Sporazuma o anti-balističkim projektilima (ABM) i time razbile temeljni okvir za nuklearno razoružanje. Taj je sporazum bio ključan za sprječavanje ideje o nuklearnom "first strikeu". Povrh toga, SAD su 2010. počele raspoređivati Aegis raketni sustav u Poljskoj, a zatim u Rumunjskoj. Rusiji se to nikako nije svidjelo. Jedno od otvorenih pitanja u pregovorima krajem 2021. i početkom 2022. bilo je: "Zadržava li SAD pravo postaviti raketne sustave u Ukrajini?" A Blinken je Lavrovu u siječnju 2022. rekao: "Sjedinjene Države zadržavaju pravo stacionirati raketne sustave gdje god žele." Evo kako se ponaša navodni "saveznik". A sad se još govori o vraćanju projektila srednjeg dometa u Njemačku, jer su SAD 2019. jednostrano odustale i od INF sporazuma. Danas praktički ne postoji nikakav okvir za kontrolu nuklearnog naoružanja.

Kad je Zelenski nakon sedam dana rata rekao "hajdemo pregovarati", znam detaljno što se događalo, jer sam razgovarao sa svim stranama. U roku od nekoliko tjedana postojali su nacrti sporazuma koje je odobrio predsjednik Putin i koje je Lavrov predstavio uz tursko posredovanje. Ja sam letio u Ankaru da vidim što točno rade turski medijatori. Ukrajina je jednostrano napustila gotovo dogovoren sporazum…

Kraj rata u Ukrajini

Zašto? Zato što su im Sjedinjene Države tako rekle. Jer je Velika Britanija dodatno "začinila" situaciju slanjem Borisa Johnsona u Ukrajinu početkom travnja da sve "objasni". A ako vam je sigurnost u rukama Borisa Johnsona, neka nam je svima Bog na pomoći. Keith Starmer, čini se, još je gori.

Zvuči nevjerojatno, ali jest tako. Boris Johnson je objasnio (možete to potražiti i na mreži) da se ovdje radi o zapadnoj hegemoniji. Ne o Ukrajini, nego o očuvanju zapadne hegemonije. Michael i ja sreli smo se u Vatikanu s jednom skupinom u proljeće 2022., gdje smo u zajedničkom dokumentu naveli kako iz ovoga rata ne može izaći ništa dobro za Ukrajinu. Poručili smo da treba odmah pregovarati, jer sve što potraje donijet će ogromne žrtve, rizik od nuklearne eskalacije i vjerojatan gubitak rata.

Sada bih promijenio samo jednu riječ iz onoga što smo tada napisali. U samom tekstu nije bilo ničega netočnog. A otkad su SAD odvratile pregovarače od dogovora, poginulo je ili teško stradalo oko milijun Ukrajinaca. Američki senatori – koji su, vjerujte, krajnje cinični, pokvareni i beskrupulozni – kažu da je to "najbolje potrošen novac" jer ne ginu Amerikanci. To je čisti proxy-rat.

Jedan od senatora pokraj mene, Blumenthal, to kaže otvoreno. Mitt Romney isto. "Najbolje potrošen novac jer ne umiru Amerikanci." Nevjerojatno.

Evo, sve do jučer taj je projekt propadao. Ideja je bila da će se Rusija jednostavno povući. Ideja je cijelo vrijeme bila: "Rusija se neće usuditi oduprijeti," kako je Brzezinski tvrdio još 1997. Amerikanci su mislili da drže sve adute i da će pobijediti blefiranjem. Vjerovali su da se Rusi neće stvarno boriti, da se neće mobilizirati. Vjerovali su da će im SWIFT-sankcije presuditi, ekonomske sankcije također, da će ih slomiti raketni sustavi HIMARS ili ATACMS, pa onda i lovci F-16… Ja to slušam već 70 godina, a dublje pratim posljednjih 56. Svaki dan govore besmislice.

To je moja zemlja, moja vlada. Meni je to sve poznato do u detalje. Puno puta sam molio Ukrajince – imam svojevrsnu povijest suradnje s njima, nije da mi je cilj bio suprotstaviti se Ukrajini, dapače, bio sam savjetnik tamo, iskreno sam na njihovoj strani – govorio sam im: "Spasite živote, spasite suverenitet, spasite teritorij. Budite neutralni. Ne slušajte Amerikance." Citirao sam im poznatu izreku Henryja Kissingera: "Biti neprijateljem Sjedinjenih Država je opasno, ali biti im prijatelj je – pogubno." Isto vrijedi i za Europu.

Biti neprijateljem SAD-a je opasno, ali biti im prijatelj je pogubno.

I eto sad, nekoliko riječi o Trumpu. Trump ne želi naslijediti gubitničku poziciju. Zato je vjerojatnije nego ne da će se ovaj rat završiti, jer će se Trump i predsjednik Putin dogovoriti da ga okončaju. Ako se Europa i dalje bude ponašala ratoborno, to neće mnogo promijeniti. Rat se privodi kraju, pa recite to svojim kolegama. Gotovo je. I to zato što Trump ne želi nositi na leđima gubitnički teret. Nije tu nikakvo moralno prosvjetljenje – on jednostavno ne želi biti vezan uz gubitničku stvar.

Onaj tko će najviše profitirati od skorašnje nagodbe je sama Ukrajina. Druga je Europa. Vaša burza posljednjih dana raste zbog tih, kako ovdje neki kažu, "strašnih" vijesti o pregovorima. U ovoj dvorani to možda izaziva zgražanje, ali to su zapravo najbolje vijesti koje možete dobiti. Ja sam pokušao potaknuti neke europske čelnike da razgovaraju izravno s Moskvom. Većina njih me nije htjela slušati. Umjesto da posjećujete Kijev, otiđite u Moskvu, razgovarajte sa svojim ruskim kolegama. Pa vi ste Europa, 450 milijuna ljudi i gospodarstvo vrijedno 20 bilijuna dolara. Vi biste trebali biti glavni gospodarski partner Rusije. (Usput, ako nekoga zanima kako su SAD digle u zrak Sjeverni tok, rado ću o tome razgovarati.)

Trumpova je administracija imperijalistička u srži. Velike sile dominiraju svijetom. Oni će raditi što hoće gdje mogu. Bit će daleko učinkovitiji od posustalog Bidena i prekinut će gubitničke projekte ondje gdje im se ne isplate. Trenutačno postoji više žarišta, poput Bliskog istoka. Ne znamo što će se dalje događati. Da je Europa imala normalnu politiku, mogla je zaustaviti rat. Mogu vam i reći kako, ali rat s Kinom isto je opcija, pa ne tvrdim da ulazimo u novo doba mira. Samo kažem da nastaje drukčija politička konstelacija u kojoj bi Europa trebala voditi vlastitu vanjsku politiku.

A ne samo vanjsku politiku rusofobije, nego realnu politiku koja razumije položaj Rusije, položaj Europe i američku logiku, te nastoji izbjeći da SAD ne "okupira" Europu – što nije nemoguće, da se razumijemo. Ne šalim se i oni se ne šale. Europi treba prava vanjska politika, a ne pristajanje da se "nađemo na pola puta" s Trumpom. Ako vas zanima kako to izgleda, nazovite me kasnije.

Molim vas, nemojte imenovati američke dužnosnike na čelna mjesta u Europi. Imenujte europske. Imajte europsku vanjsku politiku. Vi ćete još dugo biti susjedi s Rusijom, zato se s njom dogovorite. Postoje stvarni sigurnosni problemi, ali buka i rusofobija ne rješavaju vaše sigurnosne probleme niti pridonose sigurnosti Ukrajine. Samo su izazvali milijun žrtava u Ukrajini, u ovom američkom avanturizmu na koji ste vi pristali, a zatim postali najglasniji pristaše – i ništa se nije riješilo.

Bliski istok i američka politika

Na Bliskom istoku, usput rečeno, SAD je potpuno prepustio svoju vanjsku politiku Netanyahuu još prije 30 godina. Izraelski lobiji dominiraju američkom politikom, bez sumnje. Mogao bih satima objašnjavati kako to funkcionira. To je vrlo opasno. Nadam se da Trump neće ugroziti svoju administraciju, a još gore palestinski narod, zbog Netanyahua – kojega smatram ratnim zločincem, s razlogom optuženim od ICC-a. Trebalo bi mu reći "dosta". Tamo mora postojati država Palestina unutar granica iz 4. lipnja 1967. sukladno međunarodnom pravu. To je jedino rješenje za mir. Tako i Europa može imati miran susjedni prostor na Bliskom istoku. A jedina prepreka jest američki veto u Vijeću sigurnosti UN-a. Ako Europa želi imati utjecaj, neka kaže SAD-u da se odrekne veta. Vi ste tu zajedno s 180 drugih zemalja svijeta. Protiv palestinske države su samo SAD, Izrael, Mikronezija, Nauru, Palau, Papua Nova Gvineja, gospodin Malay i Paragvaj. Eto gdje bi Europa mogla imati veliki utjecaj.

U vezi s JCPOA (sporazum s Iranom), Europa je sasvim ušutjela. Najveći Netanyahuov životni san je rat između SAD-a i Irana, on se toga nije odrekao, a nije nemoguće da se i to dogodi. Jer SAD tu nema vlastitu nezavisnu politiku, već je vodi Izrael. Tragično je, ali istinito. Možda će Trump reći da želi vratiti vanjsku politiku u svoje ruke – tko zna. Nadam se da će tako biti.

Odnos s Kinom

Na kraju, što se tiče Kine – Kina nije neprijatelj. Kina je samo uspješna priča. I zato se SAD boji Kine jer je kinesko gospodarstvo veće od američkog. I to je cijela poanta.

Sjednica pitanja i odgovora (Q&A)

MICHAEL VON DER SCHULENBURG: Sad slijede pitanja. Molim vas da ne držite govore, nego postavite konkretna pitanja, jer nas ima puno i nemamo baš previše vremena.

Prvo pitanje (publika): Hvala, Jeffrey Sachs. Dolazim iz Češke. Drago nam je što ste tu. Imamo problem: jedna je "vještica" prorekla da EU "posrće" i da neće doći do poboljšanja do 2029. Što bismo mi, Srednjoeuropljani, trebali raditi u međuvremenu, osobito ako Nijemci slučajno ne izaberu Sarawaken dovoljno uvjerljivo? Trebamo li stremiti nekoj vrsti neutralnosti za srednju Europu ili što biste vi preporučili?

PROFESOR JEFFREY SACHS: Prvo, želim reći da su sva moja unučad češke nacionalnosti, a i moja supruga Sonja je rođena u Češkoj i češka je državljanka. Tako da smo ponosni. Ja sam tu u sporednoj ulozi, ali bih volio biti Čeh "wannabe". Europa mora imati vlastitu vanjsku politiku – europsku. I ta politika treba biti realistična. "Realistična" ne znači "pun mržnje", nego baš suprotno: znači razumjeti i sugovornika te dogovarati se.

Postoje dvije vrste "realista": defanzivni realisti i ofenzivni. Moj dragi prijatelj John Mearsheimer je ofenzivni realist; volim ga, bliski smo prijatelji, ali ja ipak više vjerujem u razgovor, traženje dogovora i međusobno razumijevanje. U osnovi, Rusija neće napasti Europu. Temeljna je činjenica da neće ići dalje od eventualne linije do Dnjepra. Ali postoje realni problemi. Najvažnije je da je Rusija velika sila s najvećim nuklearnim arsenalom i zabrinuta je zbog američke unipolarnosti od samog početka. Sada, kada se čini da to možda završava, Europa bi trebala otvoriti izravan dijalog s Rusijom, jer će se SAD brzo prestati zanimati, a vi ćete s Rusijom živjeti još tisućama godina.

Što želite? Pa želite da Baltičke zemlje budu sigurne. Najbolje rješenje za njih je da prestanu s rusofobijom. To je ključna stvar. Estonija ima oko 25% stanovništva koje je rusko ili govori ruski. Latvija jednako toliko. Nemojte provocirati susjeda. To nije teško shvatiti.

Želim naglasiti da govorim iz iskustva, pokušavajući pomagati tim zemljama. Nisam neprijatelj Estonije, niti sam "Putinov agent". Radio sam u Estoniji – oni su mi dodijelili, mislim, drugu najvišu civilnu počast koju predsjednik Estonije može dati strancu, jer sam 1992. dizajnirao njihov monetarni sustav. Dakle, moj savjet Estoniji jest: nemojte govoriti da želite razbiti Rusiju. To nije način da se preživi na ovom svijetu. Preživljava se kroz međusobno poštovanje, pregovore, razgovor. Ne zabranjuje se ruski jezik. To nije dobro, pogotovo ako vam je četvrtina stanovništva ruskog podrijetla. Nije ni pravedno – pa makar i da nemate golemog susjeda preko granice. Trebali biste ruski priznati kao službeni jezik, omogućiti školovanje na ruskom u nižim razredima. Ne treba provocirati ni Rusku pravoslavnu crkvu. Ukratko, moramo se ponašati kao odrasli. A kad stalno kažem da se ponašaju "kao djeca", moja me Sonja ispravlja: "To je podcjenjivanje djece!" Jer naša unučad, od šest i tri godine, kad se posvađaju s prijateljima, mi im kažemo da se zagrle i zajedno igraju, i to funkcionira. Nije komplicirano.

Zato eto, izaberite novu vladu – ili barem promijenite politiku, bez obzira koja je vlast. To je moja poruka.

Sljedeće pitanje (publika): Dobar dan, zovem se Keira i novinarka sam Brussels Timesa. Hvala na fascinantnom predavanju. Željela bih pitati o Trumpovim izjavama da članice NATO-a trebaju povećati vojni proračun za 5%. Sad vidimo da se mnogo zemalja žuri dokazati kako to ispunjava, uključujući Belgiju. Kako bi, po vašem mišljenju, NATO članice trebale odgovoriti na te Trumpove zahtjeve?

PROFESOR JEFFREY SACHS: Oko toga se Michael i ja baš i ne slažemo. Ali evo mog stajališta: Prvo, uz dužno poštovanje prema Bruxellesu, ja bih NATO-ovo sjedište premjestio negdje drugdje. Ozbiljno to kažem, jer je jedna od najopasnijih stvari što se Europa i NATO danas potpuno izjednačavaju. A to je pogrešno: Europa je puno više od NATO-a. Iskreno, NATO nam više i ne treba. Ja bih ga bio raspustio 1991. Ali SAD ga je zadržao kao instrument hegemonije, ne kao obranu od Rusije. No ta zbrka NATO-a i Europe ima kobne posljedice, jer se proširenje Europe istodobno smatralo proširenjem NATO-a.

Ja osobno smatram da bi Europa trebala imati vlastitu vanjsku i sigurnosnu politiku – svoju "stratešku autonomiju". Nisam protiv toga da Europa ulaže u vlastitu obranu. Ali 5% BDP-a je suludo, apsurdno. Nitko ne treba trošiti toliko. Možda 2-3% u sadašnjoj situaciji. Ono što bih ja napravio jest da se kupuje europska oprema, ulaže u europsku tehnologiju. Jer Trump je u biti trgovac oružjem – on prodaje američko oružje i tehnologiju. Nedavno vam je, recimo, Vance poručio da ne smijete ni pomisliti imati vlastite AI tehnologije. Vidite da se povećanje izdvajanja u NATO-u radi za korist SAD-a, a ne za vas. Zato sam ja protiv takvog pristupa.

Ali ne bih se protivio ideji da Europa troši 2-3% BDP-a na jedinstvenu europsku obranu, proizvedenu u Europi, i da ne dopusti da SAD diktira način korištenja te tehnologije. Zanimljivo je da, primjerice, jedine strojeve za naprednu poluvodičku litografiju (EUV) proizvodi nizozemski ASML, ali SAD određuje svaku njihovu poslovnu odluku. Nizozemska tu nema ni fusnotu. Ja to ne bih dopustio da sam na vašem mjestu. Jer kad prepustite svu sigurnost SAD-u, onda nemate ni vlastitu vanjsku politiku.

Europa se zalaže za mnogo toga za što se SAD ne zalaže – za klimatsku akciju, recimo. I to s pravom, jer je naš predsjednik totalno u zabludi oko toga. Europa vjeruje u pristojnost, u socijalnu demokraciju kao ethos, vjeruje u multilateralizam, u Povelju UN-a. SAD, nažalost, ne. Naš državni tajnik Marco Rubio otkazao je put u Južnu Afriku jer je tamo na dnevnom redu bila "jednakost i održivost", a on ne želi ni čuti za takve teme. To je iskreni odraz dubokog anglosaksonskog libertarijanizma. Ravnopravnost nije riječ u američkom rječniku. Održivost isto ne.

Možda znate i to da je od 193 članice UN-a, njih 191 predstavilo svoje nacionalne planove za Ciljeve održivog razvoja (SDGs). Samo dvije nisu: Haiti i Sjedinjene Države. Bidenova administracija nije smjela ni spomenuti SDGs. Dakle, Europa treba vlastitu vanjsku politiku. Izdajem dva godišnja izvještaja: Svjetski izvještaj o sreći (World Happiness Report), gdje je 18 od top 20 zemalja europskih. To je najkvalitetniji život na svijetu. Drugi je Izvještaj o održivom razvoju (Sustainable Development Report), gotovo sve zemlje pri vrhu su europske, jer u to vjerujete. Zato ste najsretniji (osim kad je riječ o geopolitici). Dakle, trebate vlastitu vanjsku politiku, a to nećete imati bez vlastite obrane. I ne može svaka od 27 zemalja imati svoju. Potrebna je jedna europska vanjska politika i europska sigurnost.

Meni se osobno sviđala ideja o OESS-u (OSCE) kao okviru za europsku sigurnost. Michael kaže da je to sada "mrtvo slovo", ali ja sam dugo vjerovao da je to najbolji format za trajnu sigurnost u Europi.

Sljedeće pitanje (publika): Hvala, profesore. Ja sam iz Slovačke. Moj premijer Robert Fico umalo je "stradao" zbog stavova sličnih vašima. Mi smo, kao Slovačka, jedna od rijetkih vlada u EU koja razgovara s Rusima. Prije dva mjeseca razgovarao sam s gospodinom Medvedevim, a za dva tjedna idem u Dumu kod gospodina Slutskog, koji je predsjednik Odbora za vanjsku politiku. Koja bi bila vaša poruka Rusima u ovom trenutku? Jer čini se da su oni u pobjedničkom zanosu i da nemaju razloga ne zauzeti Donbas, s obzirom na to da je to njihov ratni cilj. Što im Trump može ponuditi da odmah prekinu rat? Što biste im vi poručili?

PROFESOR JEFFREY SACHS: Sada se na stolu pojavljuju značajne opcije, i vjerujem da će rat uskoro završiti upravo zato. Barem ćemo tu imati jednu pozitivnu stvar u ovoj teškoj situaciji. Oko konačnog dogovora, mislim da je glavno pitanje teritorijalno: hoće li Rusija zadržati cijele četiri oblasti uključujući cijelu Hersonsku i Zaporošku, ili će granica ostati na kontaktnoj liniji i kako će se to riješiti. Ja nisam u pregovaračkoj sobi, pa ne znam detalje. Ali vjerujem da će osnovni okvir biti: neke teritorijalne ustupke Ukrajine, neutralnost, sigurnosna jamstva za Ukrajinu i sve strane, te prestanak američkih ekonomskih sankcija. Ali za Rusiju i Europu još je važnije kako će se između njih normalizirati odnosi. Moguće je i obnavljanje pregovora o nuklearnom naoružanju, što bi bilo iznimno dobro. Važno je da Europa i Rusija izravno pregovaraju, jer je europska sigurnost na kocki.

Poznajem mnoge ruske dužnosnike jako dobro, već 30 godina. Oni su dobri pregovarači. Razgovarajte s njima, dobro pregovarajte. Postavljajte im pitanja – recimo, "Koje su sigurnosne garancije koje bi bile dugoročno održive da rat trajno prestane? Što je s jamstvima za baltičke države?" Tako se vodi pregovor – pitate sugovornika o svojim zabrinutostima, ne nazivate ga lažljivcem. Tražite zajednička rješenja. Najvažnije je prekinuti s optužbama i huškanjem, nego se doista dogovarati.

I nemojte moliti da budete u istoj prostoriji s Amerikancima. Ne trebate nužno SAD za europsko-ruski dijalog. Vi ste Europa. Ako se SAD želi pridružiti, dobro, ali nemojte moliti. Isto tako, Europa ne mora u sve razgovore uključivati Ukrajinu. Vi imate i svoja izravna pitanja. Nemojte prepustiti svoju vanjsku politiku bilo SAD-u, bilo Ukrajini, bilo Izraelu. Trebate imati europsku politiku. To je ključno.

Sljedeće pitanje (publika): Hans Neuhoff, politička skupina Suverenista u ovom parlamentu, iz njemačke stranke AfD. Hvala vam, profesore, što ste ovdje i što dijelite svoja razmišljanja. Znajte da su mnoge vaše ideje, kao i one Johna Mearsheimera, dobro prihvaćene ovdje i već su dio naših programa. Uglavnom se slažem s vama. Ali imam jedno povijesno pitanje, o početku širenja NATO-a. Spomenuli ste onu web-stranicu: "What Gorbachev Heard." Ima mnogo citata Genschera o tome da se NATO neće pomaknuti "ni za pedalj" na istok. Ali Ugovor dva plus četiri potpisan je u Moskvi u rujnu 1990. Tada je još postojao Varšavski pakt, a zemlje kao što su Poljska, Mađarska, Češka nisu bile dio tih pregovora. Varšavski pakt raspao se u srpnju 1991., a SSSR u prosincu 1991. Nitko tko je pregovarao 1990. nije mogao govoriti u ime Poljske, Mađarske ili Slovačke. Dakle, protuteza je da su te zemlje željele ući u NATO zbog povijesnih iskustava sa Sovjetskim Savezom. Kako biste odgovorili na taj argument?

PROFESOR JEFFREY SACHS: Razumijem ja zašto su Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka htjele u NATO. Pitanje glasi: Što je bila zadaća SAD-a u osiguravanju mira? Jer NATO je američki vojni savez, a ne nešto što te zemlje samostalno mogu stvarati. Da sam ja bio na mjestu odlučivanja 1991., ja bih NATO raspustio jer mu je cilj bio ispunjen. A kad su zemlje istočne Europe zatražile članstvo, objasnio bih im, u duhu onoga što su govorili William Perry, George Kennan, naš veleposlanik Jack Matlock – svi su upozoravali kako bi to moglo izazvati novi hladni rat s Rusijom.

Kad se 1999. NATO prvo proširio na Poljsku, Češku i Mađarsku, to još nije bilo toliko fatalno, ali bio je dio šireg projekta. Taj je projekt službeno započeo 1994. Postoji dobra knjiga Jonathana Haslama "Hubris" (Harvard University Press) s detaljnom povijesnom dokumentacijom korak po korak. Ali ključ je sljedeći: Ukrajina i Gruzija bili su ipak predaleko (predaleko za NATO – izravno na granici s Rusijom), i to usred potpunog rušenja nuklearnog okvira, s američkim raketnim sustavima na ruskim granicama. Ako slušate Putina godinama unatrag, vidjet ćete da ga najviše brine mogućnost da američke rakete budu "sedam minuta" od Moskve, što znači sposobnost za brzi nuklearni udar. Sjedinjene Države reagirale su histerično i na samu pomisao kad se nešto slično događalo na zapadnoj hemisferi – kubanska raketna kriza. Srećom, Nikita Hruščov nije vikao: "Imamo pravo staviti rakete na Kubu, to je naše otvoreno pravo, Kubanci su nas pozvali, SAD se nema što miješati…" Ne, rekao je: "Ne želimo rat. Povlačimo se." Tako da je Rusija uz puno gorčine progutala i širenje NATO-a na Baltik, Rumunjsku, Bugarsku, Slovačku i Sloveniju. Ali Ukrajina i Gruzija bile su za njih previše – tu je geografija, Krimski rat iz 19. stoljeća, raketni sustavi. Zbog toga se sada vodi ovaj rat.

Sljedeće pitanje (publika): Hvala vam puno, profesore Sachs. Spomenuli ste da bi Europska unija trebala sama oblikovati vanjsku politiku. Nekada su to vodili njemačko-francuski odnosi. Sada je rat u Ukrajini možda to poremetio. Mislite li da će Njemačka i Francuska i dalje predvoditi tu novu politiku, ili bi neke druge zemlje mogle preuzeti tu ulogu?

PROFESOR JEFFREY SACHS: Nije lako. Jer još nemate pravu europsku "državu", ni ustav koji bi temeljio zajedničku vanjsku politiku, niti mehanizme koji nisu jednoglasni. No i s postojećim strukturama mogli biste se puno bolje snaći u izravnim pregovorima. Prvo pravilo: vaši diplomati trebali bi biti diplomati, a ne ratni huškači. Diplomacija je posebna vještina, zahtijeva trening, sposobnost slušanja, srdačnost – nije to igra. A trenutačno se čini da EU predstavnici više "mašu oružjem" nego što se bave diplomacijom. Drugo, ponavljam, Europa nije NATO. Mislio sam da je Stoltenberg najgori glavni tajnik, ali svaki sljedeći uspijeva biti gori. Neka NATO prestane govoriti u ime Europe, a Europa neka prestane misliti da je NATO njezina kičma.

Treće, žao mi je, ali vaš visoki predstavnik / potpredsjednik Komisije treba se baviti diplomacijom. Diplomacija znači ići u Moskvu, pozivati ruskog kolegu u Bruxelles, razgovarati, a to se dosad nije događalo. Ja vjerujem da bi Europa trebala biti još integriranija, ali uz poštovanje načela supsidijarnosti. Neke stvari su za lokalnu, a neke za europsku razinu. Vanjska politika i sigurnost trebale bi biti u europskoj nadležnosti. Nadam se da će do takve evolucije doći.

Kad svijet spominje "velike sile", govori se o SAD-u, Rusiji, Kini, tu još ubrajam i Indiju. Ja bih volio da tu prirodno stoji i Europa. Volio bih da i Afrika, kao Afrička unija, dobije tu težinu. Ali vidite, Europa se uopće ne spominje kao globalni akter, jer nema zajedničku vanjsku politiku.

Sljedeće pitanje (publika): Hvala mnogo, profesore, na tako hrabrom i jasnom govoru. Ja sam zastupnica iz Luksemburga. Moje pitanje: Koje su dugoročne posljedice ovog izgubljenog rata? Jer mi smo taj rat izgubili. Sad imamo neizvjesnu budućnost NATO-a, marginalizaciju Europe, rast BRICS-a... Hoće li "kolektivni Zapad" u sljedećih 20-30 godina još postojati?

PROFESOR JEFFREY SACHS: Ja ne vjerujem u pojam "kolektivni Zapad". Mislim da postoje SAD i Europa, koje se u nekim područjima slažu, a u nekima ne. Želim da Europa predvodi tranziciju u održivom razvoju, klimatskim promjenama, globalnoj pristojnosti. Mislim da bi svijet bio sretnije i sigurnije mjesto kad bi više nalikovao Europi. Europa ima drukčiju tradiciju od američke i anglosaksonske, koja 200 godina teži hegemoniji. Britanci i danas žive u nostalgiji o vladanju svijetom, što je zaista tragikomično.

Ne vjerujem ni u pojmove "globalni jug" i slično – to su samo geografske etikete koje često ne znače ono što doslovno kažu. Istina je da bismo mogli biti u doba izobilja, kad bismo se sabrali. Tehnološki napredak je neviđen. Recimo, DeepMind je riješio problem slaganja proteina (protein folding) na koji su znanstvenici trošili čitave karijere. Mnogi moji prijatelji potrošili su život na istraživanje jedne molekule proteina, a sad se s umjetnom inteligencijom to radi u tisućama slučajeva. To je čudesno.

Isto vrijedi i za obnovljivu energiju, čije su se cijene spustile za više od dva reda veličine. Možemo transformirati planet, zaštititi klimu, bioraznolikost, možemo osigurati svakoj djeci obrazovanje… Jedino što nam treba jest mir. Po mom mišljenju, ne postoje dublji razlozi ni za jedan sukob, jer svaka kriza koju proučavam rezultat je pogrešnih poteza. Ne borimo se za životni prostor (Lebensraum) kao nekoć. Ta malthusijanska ideja o rasnim ili nacionalnim ratovima zbog nedostatnih resursa – pogrešna je. Imamo dovoljno resursa za sve. Nismo u sukobu s Kinom niti s Rusijom ako smirimo tenzije. Ako me pitate za budućnost, ona može biti vrlo dobra, pod uvjetom da se ne uništimo nuklearnim ratom. To je ono čemu treba težiti: pozitivna zajednička vizija, u okviru međunarodnog prava.

Zbog današnjih tehnologija svijet se sve više organizira u regije. Europa bi trebala biti čvrsto integrirano područje, brze željeznice, digitalna infrastruktura i sl. Politika zapravo slijedi tehnološke realnosti. Mi smo sad svijet regija. Zato želim vidjeti Europu kao Europu, ali uz supsidijarnost, da se ne izgubi lokalna raznolikost. Na primjer, zamišljam da bi se EU i ASEAN mogli povezati – uvijek sam govorio vođama ASEAN-a da trebaju vlastiti "zeleni dogovor" i onda surađivati s Europom. Oni su ga lani i najavili, ali je Europa bila previše zaokupljena ratom u Ukrajini, pa nije reagirala. Eto, ja mislim da je dugoročno gledano sve moguće ako stvorimo mir.

MICHAEL VON DER SCHULENBURG: Stižu mi poruke da moramo napustiti prostoriju, pa molim kratko zadnje pitanje i odgovor.

Posljednje pitanje (publika): Hvala puno. Želim vas pitati: bi li izlaz iz ovog sukoba mogao biti neka vrsta "finlandizacije"? A i što mislite o primjeru Finske i Švedske koje su, umjesto da ostanu neutralne, odlučile ići u NATO? Trebaju li sve zemlje koje graniče s Rusijom jednostavno prihvatiti da "ne mogu provocirati Rusiju" i živjeti s time?

PROFESOR JEFFREY SACHS: Odlično pitanje. Evo činjenice: "Finlandizacija" je Finskoj donijela prvo mjesto na Svjetskom indeksu sreće iz godine u godinu – bogata, uspješna, sretna i sigurna, i to prije ulaska u NATO. Dakle, "finlandizacija" i te kako ima svoje prednosti. Slično i Austrija, koja je 1955. potpisala svoju neutralnost, pa se sovjetska vojska povukla, i Austrija je danas sjajno mjesto. To je način izbjegavanja sukoba: dva superigrača treba držati malo podalje jedan od drugoga, pogotovo kad je jedan od njih – SAD – nastrojen ekspanzionistički. Znači, "finlandizacija" ovdje ima vrlo pozitivnu konotaciju. Pametno je biti neutralan. Da su SAD bile razumnije, ostavile bi ove zemlje kao tampon–zonu između svoje vojske i Rusije. No Amerikanci su sve uprskali.

MICHAEL VON DER SCHULENBURG (zaključak):

Hvala vam svima. Samo bih htio završiti s jednom porukom: smatramo da će borbe prestati za mjesec-dva. Ali to ne znači da će se uspostaviti mir u Europi. Mir moramo izgraditi mi Europljani, a ne predsjednik SAD-a. U taj mir spadaju i Bjelorusija i Rusija i sve druge zemlje. Dakle, mi moramo nešto poduzeti. Ovo je Europski parlament, jedina demokratski legitimirana institucija u EU-u, i možda bismo trebali biti proaktivniji u pokretanju mirovnog procesa, preko stranačkih linija. Ne znam koliko ovdje ima stranaka, ali možemo razgovarati bez gledanja na to tko kojoj pripada. Mislim da trebamo usmjeriti napore da osiguramo mir budućim generacijama. I ja imam djecu i unuke, kao i vi, i to je ono bitno.

Stoga ću zajedno s kolegama svakog mjeseca organizirati nešto ovakvo, o različitim temama koje se svega tiču, i nadam se da ćemo ovdje voditi rasprave drugačije nego u plenarnoj dvorani, gdje zapravo nemamo pravu debatu. Razgovarat ćemo i s ljudima iz drugih političkih skupina. Na kraju, svi želimo isto: mir za sljedeće generacije.

Hvala vam još jednom, profesore.