Putovanje kroz traumu: Zašto je slavni Gabor Mate, koji je preživio Holokaust, plakao danima kad je posjetio Pojas Gaze i okupiranu Zapadnu obalu?
Gabor Mate je mađarsko-kanadski liječnik i pisac. Ima veliko iskustvo u obiteljskoj praksi i poseban interes za razvoj u djetinjstvu, traume i potencijalne cjeloživotne utjecaje na fizičko i mentalno zdravlje. Njegova predavanja i knjige, naročito po pitanju traumatičnih iskustva, pomogle su mnogima diljem svijeta. No, Mate i sam sa sobom nosi veliku traumu, onu koja je uvelike obilježila 20. stoljeće te se njene posljedice osjećaju itekako i do današnjih dana. Mate je, kao malo dijete, preživio Holokaust, ali brojni članovi njegove obitelji nisu...
Rođen je u Budimpešti 1944. godine. Njegovi baka i djed po majčinoj strani ubijeni su u Auschwitzu kad je imao svega 5 mjeseci. Otac mu je završio u nacističkom logoru, a majka ga je za vrijeme progona sakrila kod nepoznatih ljudi te ga je ostavila tamo više od mjesec dana. Tvrdi da kad je majka kasnije došla po njega da danima nije želio pogledati majku zbog traume od napuštanja. Ističe da ga je ta trauma, zajedno s bijesom i očajem, pratila kasnije kroz cijeli život.
Nakon rata, 50-ih godina, emigrirao je u Kanadu te završava fakultet u Vancouveru. 1969. se oženio za umjetnicu Rae Mate koju je upoznao na fakultetu. Imali su troje djece, a jedan od njih je i njihov sin Aaron Mate kojeg mnogi vjerojatno poznaju po predanom radu u ljevičarskim medijima kao što su Democracy Now!, The Grayzone i drugi. Posebno se istaknuo po važnom istraživačkom novinarskom radu za vrijeme navodnog kemijskog napada u Doumi u Siriji 2018. (prozvao je OPCW za prikrivanje stvarnih događaja kako bi se za napad optužilo sirijsku vojsku).
I dok je Gabor Mate najčešće citiran u raspravama koje se tiču problema ljudske traume (i poveznica s kasnijim ovisnostima), ovaj intelektualac također puno toga ima za reći i o dugogodišnjem sukobu Izraelaca i Palestinaca, što je sad, dakako, vrlo aktualno pitanje. Mate sam za sebe ističe da je u mladosti bio cionist (odnosno netko tko zagovara pravo Židova da imaju svoju državu), naročito vođen neslužbenim sloganom "zemlju gdje nema ljudi, za ljudi koji nemaju zemlju". No, kako mu je kasnije postalo jasno - problem s takvim rješenjem je u tome što na svijetu više nema "zemlje bez ljudi", a zemlja na kojoj je 1948. stvoren Izrael je zemlja na kojoj je netko već živio, Palestinci.
2021. godine, za vrijeme tadašnje eskalacije sukoba između Izraela i Hamasa (daleko manje nego sad), Gabor Mate dao je intervju za kanal Russela Branda (koji se ove godine našao na meti optužbi za navodne seksualne zločine, koje on poriče, vidi: Velika priča: Je li Russel Brand kriv? Možda je istina, ali zbog istine padaju i glave) u kojem priča o vlastitim iskustvima iz perspektive Židova kojem je dio obitelji nestao u Auschwitzu, koji se sam od rane mladosti suočavao s diskriminacijom i anti-semitizmom, ali i koji je posjetio Pojas Gaze kao i okupiranu Zapadnu obalu te je tamo vidio scene zbog kojih je plakao danima. Ovo je vrlo iskren intervju kojeg bi neki mogli nazvati subverzivnim, samo zbog činjenice da zauzima drugačiji stav od onog koji se možda "očekuje", no činjenice jest da Gabor Mate spada među skupinu vrlo angažiranih židovskih intelektualaca koji su spremni, štoviše, osjećaju potrebu, govoriti o svim aspektima izraelsko-palestinskog sukoba. Nipošto nije jedini - tu su Noam Chomsky, Gideon Levy, Norman Finkelstein i brojni drugi podjednako ili manje poznati Židovi koji nikad neće pristati na toleranciju okrutnog "kolektivnog kažnjavanja" naroda Gaze, a definitivno nisu pobornici brutalizma i terorističkih činova u kojima sudjeluje Hamas. Štoviše, sam Mate također govori o tome kako je Izrael u jednom trenutku oportunistički dozvolio stvaranje Hamasa kako bi na taj način otupili palestinski sekularni i ljevičarski otpor (o čemu smo nedavno pisali: Velika priča: Tko je zapravo Hamas i je li Izrael stvorio vlastitog Frankensteina?).
U trenucima poput ovih, kad se zakovitlala tolika mržnja, kad neki idu tako daleko da čak odobravaju i ubijanje djece, bilo izraelske ili palestinske, važno je podsjećati na glasove razuma i istine, jer u suprotnome se širom otvaraju vrata barbarstvu koje će se međusobno hraniti do najstrašnijih zločina.
Russell Brand: U jučerašnjem videu, gdje je bilo riječi o Izraelu i Palestini, govorio sam o svojim osobnim osjećajima, kako ljudi koji nisu izravno pogođeni ili ostaju spokojni i smireni, prepuštaju riječ onima koji imaju osobne uloge i koji su blisko i izravno pogođeni ovim pitanjima.
Zato sam ovaj tjedan imao nekoliko razgovora sa, pretpostavljam da biste morali reći, suprotnih strana ove vrlo ozbiljne stvari, svakako stvari koju smatram složenom - ali ljudi s obje strane ponekad misle i direktno tvrde da je to jednostavna stvar. Ovo je, pretpostavljam, još jedan pokazatelj koliko je ovo pitanje polarizirano.
Prvi od razgovora na mom podcastu "Under the Skin" je s dr. Gaborom Mateom, terapeutom i piscem, liječnikom, i rekao bih, svojevrsnim modernim šamanom. Ono što je za ovu temu također značajno jest da je on preživjeli iz holokausta. Mnogi članovi njegove obitelji ubijeni su u holokaustu. On je imao nešto za reći o situaciji u Izraelu.
To je jedna od najljepših, dubokih i najefektnijih stvari koje sam ikad vidio da netko govori o ovom konfliktu, i nikako ne vidim kako bi se itko mogao ne složiti. Mislim da će svatko tko to vidi biti duboko dirnut mudrošću i istinom Gabora Matea, njegovom izravnošću, njegovom strašću i suosjećanjem.
Gabor Mate: Ovo je jedno od pitanja koje mi je najbliže srcu, i to već duže vrijeme. Ti znaš moju povijest. Ne moram ponavljati, ali ja sam osobno preživio holokaust, kao beba. Jedva sam preživio. Moji djed i baka ubijeni su u Auschwitzu, i većina moje šire obitelji je ubijena. To je moja osobna pozadina. Odrastao sam srameći se svog židovstva. U Mađarskoj su me, nakon rata, još uvijek maltretirali zbog toga što sam Židov, i sjećam se da mi je jedan moj prijatelj jednom došao u pomoć i rekao: "Ostavi ga na miru. Nije on kriv što je Židov". To je greška, ali nije moja greška. To je bila obrana i s tim sam odrastao.
Moj djed, inače liječnik i pisac, koji je umro u Auschwitzu, bio je dobar prijatelj Vladimira Jabotinskog, jednog od glavnih cionističkih vođa i osnivač stranke koja je postala Likud, sadašnja vlada Izraela. Dakle, to je moja obitelj. To je moja pozadina.
U svojim tinejdžerskim godinama u Kanadi postao sam cionist. Taj san židovskog naroda koji je uskrsnuo u svojoj povijesnoj domovini, i bodljikava žica Auschwitza zamijenjena je granicama židovske države s moćnom vojskom... Smatrao sam da je to oslobađajuće. Bilo je uzbudljivo vjerovati u taj san i upijao sam svu tu perspektivu i sve to gledište. I stvarno sam vjerovao u to.
Onda sam saznao da nije baš tako. Kako bismo ovaj židovski san pretvorili u stvarnost, morali smo posjetiti noćnu moru lokalnog stanovništva. Postojao je cionistički slogan "zemlja bez ljudi za narod bez zemlje", ali nije bilo zemlje bez ljudi. Tamo su živjeli ljudi koji su bili tu već stotinama godina ili čak duže.
Zapravo, ako želite čuti nešto stvarno zanimljivo, David Ben-Gurion, koji je bio prvi premijer Izraela, zapravo se pretplatio na ovo. Rekao je: "Tko su Palestinci?" U rimsko doba neki Židovi nikada nisu napuštali Palestinu. Mnogi od njih su tu ostali, a neki od njih su, stotinama godina kasnije, prešli na islam. Pa pogodite što? Palestinci bi mogli biti potomci starih Židova. Oni su nam, u najmanju ruku, rođaci, kako god gledali.
Nema šanse da je ikad mogla biti stvorena židovska država bez ugnjetavanja i protjerivanja lokalnog stanovništva, što je ono što su oni učinili 1947., počevši od 1947. Prije svega uz britansku imperijalnu zaštitu, ali učinili su to.
A onda su 1948. izraelski povjesničari, židovski izraelski povjesničari, bez sumnje pokazali da je protjerivanje Palestinaca bilo uporno. Bilo je sveprisutno. Bilo je okrutno. Bilo je ubojito i s namjerom. Dakle, to je ono što se na arapskom zove nakba, nesreća ili katastrofa. Sada u Kanadi postoji zakon da ne možete poricati holokaust. Ja inače ne vjerujem u takve zakone, ali u Izraelu ne smijete spominjati nakbu iako je ona u samoj osnovi temelja države.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.