Washington ponovno nudi mir kao dokument bez ključne činjenice. Upravo ono što se prešućuje moglo bi zapaliti cijelu zemlju.
SAD ponovno pokušavaju proizvesti primirje u Libanonu kao diplomatski dokument koji bi trebao izgledati dovoljno ozbiljno da se može predstaviti kao pomak prema miru, a dovoljno neodređeno da Izrael zadrži prostor za nastavak vojnog djelovanja. U toj konstrukciji Washington nastupa kao posrednik, libanonska vlada kao formalni sugovornik, Izrael kao strana koja prihvaća okvir uz zadržavanje vojne slobode, a Hezbollah kao stvarni akter na terenu kojem se odjednom poručuje da mora poštovati dogovor u kojem nije ni sudjelovao. Već u toj početnoj postavci vidi se ključna slabost cijelog aranžmana.
Libanon se tako danas pojavljuje kao država čija su formalna tijela uključena u američko-izraelsku shemu "stabilizacije", dok se velik dio libanonske stvarne sigurnosne dinamike odvija daleko izvan dosega tih istih institucija. To je apsurdna konstrukcija, ali i tragična. Naime, libanonske vlasti prihvaćaju razgovore u kojima se središnje mjesto daje razoružanju Hezbollaha, iako se upravo južni Libanon nalazi pod stalnim izraelskim napadima i sve očitijom de facto okupacijom. Od Libanona kao države sada se očekuje da demonstrira suverenitet nad pokretom otpora, dok se izraelsko kršenje tog suvereniteta tretira kao "tehničko pitanje" za kasniju fazu pregovora!