1822. nakon proglašenja neovisnosti Brazil je postao carstvo za razliku od ostalih država Latinske Amerike koje su postale republike. Na plantažama su i dalje glavna radna snaga bili robovi, međutim, nakon sporazuma Velike Britanije iz Brazila 1830. zabranjena je trgovina robovima pa je njihova cijena porasla. Na sjeveru plantažeri pamuka i šećera nisu imali novca za kupnju robova pa su za svoj ekonomski neuspjeh okrivljavali cara Pedra. Prethodni tekstovi iz ove kolekcije: Priča o redu i napretku: Povijest Brazila (I. dio)Ekonomsko nezadovoljstvo rezultiralo je zahtjevima za ukidanje monarhije je pa zbog toga Dom Pedro abdicirao 1831. Trojica regenata vladala su u ime njegova tada 5-godišnjeg sina Pedra II. Regenti su bili umjereno liberalni, eliminirali su utjecaj portugalskih trgovaca, kreirali Nacionalnu gardu i pokrajinama su dali veće ovlasti iako centralizam nije ukinut. Konačno 1841. maloljetni Pedro II. dolazi na vlast.
Najvažniji vanjskopolitički angažman Brazila u 19. stoljeću bilo je sudjelovanje u Paragvajskom ratu između 1865. i 1870. nakon čega je Brazil dobio izlaz na rijeku La Platu. Tijekom dva zadnja desetljeća vođene su rasprave o legitimnosti ropstva i monarhije. Britansko zaustavljanje trgovine robovima imalo je važan učinak na brazilsko gospodarstvo. Stanje u kojem se robovi nisu kupovali oslobodilo je novac da se koristi za poboljšanje infrastrukture (željeznica, telegrafske veze) i modernizaciju uzgoja kave. Jak utjecaj SAD-a je vidljiv u tome što se sve veći broj Brazilaca zalagao za okončanje ropstva koje je u Zapadnoj hemisferi najduže opstalo upravo u Brazilu.
Kriza ropstva postala je kriza Brazilskog Carstva. Zakonom Rio Branco iz 1871. novorođena djeca robova su oslobođena ropstva. 1884. pokrajine Ceara i Amazona ukidaju ropstvo, a parlament sljedeće godine oslobađa robove starije od 60 godina. Taj zakon je bio beznačajan jer robovi nisu dočekali te godine. 1887. Sao Paulo oslobađa robove i zamjenjuje ih europskim doseljenicima. Nakon oslobađanja robovima se život nije poboljšao jer su i dalje bili bez zemljišta i obrazovanja pa su bili osuđeni na obavljanje najtežih poslova. Antirobovlasnički pokret (abolicionismo) sve više jača, a novi slojevi stanovništva smatraju ropstvo nespojivo s modernizacijom što je dovelo do toga da je brazilski parlament 4. svibnja 1888. konačno ukinuo ropstvo. Nestanak robovlasništva doveo je do nestanka potpore fazenderosa i vojske caru pa je u studenom 1889. izveden vojni državni udar. Vojska proglašava republiku i imenuje privremenog predsjednika maršala Deodora da Fonsecu dok Pedro II. odlazi u egzil.
Na zastavi Brazila (Bandeiro do Brasil) nalazi se u sredini plavi disk koji predstavlja zvjezdano nebo sa zvjezdicama (svaka zvjezdica predstavlja jednu saveznu državu i ovisno o broju država varira i broj zvjezdica). Na nebu se nalazi zakrivljena traka gdje je upisan nacionalni moto: red i napredak. Šire se nalazi žuti romb na zelenom polju. Brazil je usvojio zastavu 19. studenog 1889. nakon proglašenja republike. Brazilsku nacionalnu himnu (Himno Nacional Brasileiro) je skladao Francisco Manuel da Silva 1831. a svoj definitivan oblik dobila je 1922. dekretom predsjednika Pessoa.
Prvo desetljeće republike obilježili su nestabilnost i nasilje kao posljedica nepostojanja konsenzusa vladajuće elite oko modela vladavine dok je vojska bila podijeljena oko svog statusa u državi. Razjedinjenost vojske i neslaganje elite u vezi uloge vojske u brazilskoj državi glavni su razlozi zašto nije uvedena vojna diktatura. Ustav iz 1891. stvorio je Sjedinjene Države Brazila. Na čelu je bio predsjednik, kreiran je dvodomni Kongres i sudstvo te je obnovljena autonomija saveznih država. Centralna vlast nije imala direktnu kontrolu nad pokrajinama već putem lokalnih oligarha (coroneisa). Vojsci je dana dužnost održavanja reda i zakona. Od vojske se zahtijevalo da bude u službi predsjednika kad je njegova vlast legitimna, ali je vojska imala pravo odlučivati kad je, a kad nije legitimna što je naravno otvorilo put državnim udarima. Za vrijeme prve republike predsjednici su dolazili iz najjače dvije savezne države: Sao Paula koji je bio moćan zbog uzgoja kave i Minas Geraisa kojeg je odlikovala mljekarska industrija. Oni su se sporazumno izmjenjivali na vlasti pa je politika prve republike postala poznata kao kava s mlijekom (Cafe com Leite). Treća važna pokrajina je bila Rio Grande do Sul koja je održavala ravnotežu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
