Ukrajinski bataljuni u Baltiku, Poljskoj i Finskoj kao "dodatna sigurnost" - ili ponor kontinenta

Prijedlog europskog povjerenika za obranu Andriusa Kubiliusa da se, nakon završetka rata, ukrajinske oružane snage rasporede u državama Europske unije koje graniče s Rusijom, otvara više od obične strateške debate. On zadire u samu logiku europske sigurnosti i razotkriva koliko se arhitektura kontinenta ubrzano mijenja, često bez jasnog konsenzusa ili svijesti o dugoročnim posljedicama. Kubilius, bivši litavski premijer i jedan od najglasnijih zagovornika oštre linije prema Moskvi, svoju je ideju predstavio kao "dodatnu sigurnosnu garanciju" Istočnom krilu — od Baltika i Poljske do Finske. No iza te formulacije stoji pitanje koje Europa dugo izbjegava: je li ovo obrana, ili početak nove faze konfrontacije, u kojoj bi ukrajinski veterani postali dio NATO-ove prve crte i time potencijalni okidač najopasnije eskalacije na europskom tlu još od Hladnog rata?

Logika zagovornika prijedloga oslanja se na argument iskustva: ukrajinska vojska je, htjeli to priznati ili ne, danas najiskusnija europska vojska za rat visokog intenziteta. U prilog ide i procjena da Ukrajina raspolaže stotinama tisuća ljudi koji su prošli rovove, dronove, elektroničko ratovanje i logistiku pod vatrom. U vrijeme kada se na ruskoj strani govori o proizvodnim kapacitetima za milijune bespilotnih letjelica godišnje, tvrdnja da Europa mora učiti "iz prve ruke" zvuči racionalno. Međutim, "učiti" i "rasporediti" nisu sinonimi – jedno je prijenos znanja, drugo je uvezivanje tuđe vojske u vlastitu obranu.