Da postoji određena suradnja između Rusije i Izraela po pitanju situacije u Siriji i nije neka tajna. To je činjenično stanje koje se moglo vrlo jasno očitati u više navrata - počevši s time da Rusija gotovo nikada, barem ne težim riječima, nije kritizirala izraelske napade na prostoru Sirije, dok se u isto vrijeme snažno i promptno poziva na nepovredivost teritorija, suverenitet i integritet punopravne UN članice Sirije kada je riječ o drugim, primarno američkim, napadima u Siriji.
Za Siriju, odnosno za vlast u Damasku, ovo svakako nije dobra pozicija jer dugi niz godina smatrali su Izrael za svojeg glavnog neprijatelja, ne samo zbog palestinskog pitanja koje je na neki način ugrađeno u svaki ogranak ideologije Arapskog nacionalizma, već i zbog činjenice da je taj Izrael doslovno oteo komad Sirije (dio Golanske Visoravni). Sirija je smatrala Izrael neprijateljem tada, a danas ga tako doživljava još i snažnije.
U isto vrijeme Sirija je od nekoć poprilično moćne i relevantne države na Bliskom istoku, za čije mišljenje se moralo pitati, postala država koju na životu održavaju "ruski aparati". Svima koji imalo realno prate ovaj dugogodišnji rat jasno je kako sirijska država i sirijska vojska ne bi mogle opstati do sada da se Rusija nije snažno angažirala oko njihova preživljavanja. Znaju sirijske vlasti to jako dobro, ali u isto vrijeme znaju da to znači kako zadnja više nije njihova već ruska.
Što mogu učiniti po pitanju mrskog im prisnog odnosa između Moskve i Tel Aviva? Mogu samo prihvatiti to kao nešto na što nemaju utjecaj i nadati se da taj poseban odnos neće postati do te mjere poseban da bi se okomio protiv njih. S određenom strepnjom će stoga Damask stalno pratiti tko iz Izraela dolazi u Moskvu i kakve posljedice se događaju netom kasnije - u zadnjem slučaju su to jako dobro mogli uočiti jer je svega nekoliko sati nakon posjete izraelskog premijera Benjamina Netanyahua uslijedio možda i najveći vanjski napad na Siriju: izraelske zračne snage tukle su položaje diljem zemlje, a izgleda kako su mete bile primarno iranska vojna prisutnost.
Savezništva su sirijski problem koji bi mogao nabujati, naročito ako se njihova dva ključna saveznika - Rusija i Iran - počnu znatnije mimoilaziti. Dakako, Sirija nije u poziciji da jednom od njih okrene leđa, niti to želi, ali svejedno od nje će se uskoro očekivati da ili bira ili će za nju biti izabrano.
Nekoliko je mogućih "Sirija" nakon završetka Sirijskog rata. Ona u kojoj zemlju vode radikalni Islamisti je, možemo se sada već i konkretnije nadati, eliminirana. To znači da u suštini ostaju dvije - Sirija pod utjecajem Rusije ili Sirija pod utjecajem Irana. Da se Siriju pita ona bi bila zadovoljna bivajući buduća članica nekakve osovine otpora prema onima koji su joj nanijeli tolike štete i tragedije, ali čini se da od takve osovine neće biti ništa jer takve suradnje između Moskve i Teherana očito nisu na horizontu.
Sirija pod ruskim utjecajem je Sirija koja bi mogla nalikovati na Ukrajinu za vrijeme po Rusiju "dobrih starih dana" kada je na vlasti bio Viktor Janukovič i kada je bio lojalan. I baš kao i u Ukrajini tinjat će anti-ruski element, odnosno sve one poražene snage i oni pod utjecajem poraženih snaga koji će se na neko vrijeme smiriti i pritajiti, ali pitanje je do kada.
Sirija pod iranskim utjecajem je pak dio šireg iranskog projekta koji, za razliku od ruskog "praktičkog", dobiva i jaču "ideološku" komponentu. To je tada već bastion militantnog otpora "cionističkim i drugim režimima", širenje ala-Hezbollah teritorija znatno šire od brežuljaka Južnog Libanona.
Ne treba posebno ni isticati koju verziju će u slučaju da jedna mora nestati birati Izrael, štoviše, već je i odabrao - Assada, "vraga kojeg poznaje", ali pod ruskim garancijama da će biti dobar i da neće praviti probleme.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
