Aktualna kriza oko Baltika dolazi u jednom posebnom trenutku, kad se eskalacije oko rata u Ukrajini, bez previše povoda, počinju doživljavati kao nemoguće. Kronologija rata je to stvorila. Rusi su puno prijetili, prečesto spominjali da je NATO "već aktivni sudionik u ratu", i zapravo nisu nikad ništa napravili po tom pitanju. To je stvorilo jednu nezgodnu naviku u redovima ukrajinskih partnera, pretpostavku da Rusija nije i neće reagirati, bar ne konkretno, ništa izvan okvira navodnih "asimetričnih akcija" — cyber-napada, tvrdnji o sabotažama i sl. Drugim riječima, skoro nitko ne može zamisliti da zaista krene udar na Vilnius, Tallinn ili Rigu.
No, što ako je to velika zabluda? Jer ova priča s Baltikom jako podsjeća na jedan drugi teritorij koji se isto tako predstavljao kao potpuno siguran. Štoviše, ta predstava je bila toliko uvjerljiva da je postao magnet za investicije koje sad, kad je stvarnost srušila iluziju, panično traže izlaz. Zapadna strana Perzijskog zaljeva, koja je podizala staklene tornjeve i u njihovoj sjeni ostavljala američke vojne baze, doživjela je ono što je mislila da je nemoguće. Nije li Baltik, sa svojim stavom, ekonomskim progresom i vojnim povezivanjem, na neki način europska strana te priče?