Uvod
Bilo da govorimo u kontinentalnoeuropskom pravnom sustavu ili common law-u, jedna od temeljnih zadaća države jest osiguravanje učinkovite pravne zaštite. Ovo predstavlja temeljne osnove pravnog sustava koji jamči pravnu zaštitu; neki smatraju da ona predstavlja i temeljno socijalno i ekonomsko pravo. Suvremeni razvoj svijeta u 20. i 21.stoljeću doveli su do masovne proizvodnje (npr. Fordov T-model) i potrošnje uslijed čega često dolazi do protupravnih djelovanja i povrede subjektivnih prava koja pogađaju velik broj pojedinaca. Država, odnosno njen pravosudni sustav koji pruža subjektivno, individualnu zaštitu prava i interesa pojedinaca u parničnom postupku pokazao se kao neodgovarajući.
Upravo to je dovelo do toga da su nacionalni zakonodavci počeli tražiti i kreirati određene pravne mehanizme i procedure koji će odgovarati 'duhu vremena' ( Zeitgeist) i pružiti učinkovitu zaštitu prava i interesa većeg broja. S obzirom na različitost pravnih sustava koje dijeli Atlantski ocean, razvila su se dva sustava pravne zaštite: kontinentalnoeuropski te anglosaksonski, common law sustav pravne zaštite ( čiji su najpoznatiji predstavnik Sjedinjene Američke Države). Svaki od sustava ima svoje posebnosti koje nisu primjenjive u potpunosti u onome drugom i obratno.
Pojam i pravozaštitna svrha kolektivne pravne zaštite
U pravnoj doktrini prije nekoliko desetljeća na velika vrata je najavljeno prodiranje 'novih' prava koja zahtijevaju posve različit oblik pravne zaštite od onoga koji je do tada bio ustaljen u common law-u i pravnim sustavima kontinentalnog europskog pravnog kruga te podrazumijevan kao redovan put pravne zaštite . Okolnost da se te oblike mahom shvaćalo kao 'strano tijelo' ili 'fenomen' unutar ili čak 'izvan' građanskog parničnog postupka uvjetovala je izostanak bilo kakvog sistematičnog i detaljnog proučavanja ove materije u prilično dugom vremenskom razdoblju. Dok je u pravnim sustavima kontinentalnoeuropskog pravnog kruga građanski parnični postupak definiran kao dvostranački postupak za ostvarenje individualnih, subjektivnih prava, u američkom pravnom sustavu on je ( u idealnom obliku) individualni postupak koji se vodi između dviju stranaka .
Od tada narastao je interes pravne teorije pa su povedene brojne rasprave s ciljem konačnog određivanja mjesta i uloge instituta pravne zaštite u pojedinim pravnim sustavima. Međutim, unatoč nastojanjima teoretičara, nije postignut konsenzus po pitanju određenja pojma kolektivne pravne zaštite . U pravnoj literaturi, na nekim mjestima, koriste se tek kao širi pojam pri čemu se upućuje na pojam kolektivna pravna tužba. Pri tome pojam kolektivna tužba podrazumijeva različite oblike koji se, s obzirom na svoja obilježja, bitno razlikuju. Popularna tužba (actio popularis) rimskog, udružna tužba njemačkog, skupna tužba američkog prava- samo su neki od instituta koje podrazumijeva kolektivna tužba u pravnoj literaturi.
Unutar Europske unije za sada ne postoji uredba koja bi ujednačila prava država članica na području kolektivne pravne zaštite te su napori europskog zakonodavca dosad u prvom redu bili svedeni na to da potaknu države članice da stvore učinkovite nacionalne propise na ovom pravnom području . Zakonodavci na nacionalnim razinama nisu prepoznali potrebu pronalaska zajedničkog pojma kojim bi se označila sama pojava koja čini svojevrstan odmak od onoga što se smatra redovnim putem pravne zaštite u parničnom postupku za ostvarivanje individualnih, subjektivnih prava. Ovo je dovelo do toga da pojam kolektivna pravna zaštita u nacionalnim zakonodavstvima nije pronašla svoje mjesto, čak ni nakon intervencija nacionalnih zakonodavaca u regulaciji kolektivne pravne zaštite uslijed implementacije pojedinih akata EU (Smjernice 98/27/ Europskog parlamenta i Vijeća o tužbama na propuštanje radi zaštite interesa potrošača iz 1998.godine) .
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
