Između rata i mira: Kakva je budućnost sukoba u Donbasu?

Nakon nedavno održanog američko-ruskog summita u Helsinkiju 16. srpnja, zbrajaju se dosezi i nedostaci toga sastanka koji je ponovno za isti stol posjeo američkog i ruskog predsjednika. Donald Trump i Vladimir Putin razgovarali su više od dva sata o međusobnim problemima koji su ujedno i globalni problemi kao što su rat u Siriji, međunarodni terorizam i sigurnost. Iako se nije nešto posebno spominjalo, vjerojatno je tema razgovora bio i rat u Donbasu koji traje duže od četiri godine. Premda su dva lidera ovu temu vjerojatno tek rubno dotaknula, napeta situacija u istočnoj Ukrajini zahtijeva posebno razmatranje. Što će se dalje događati u ratu na kojeg su mnogi zaboravili veliko je pitanje.

Kao posljedice ukrajinske krize koja se razbuktala krajem 2013. i nakon revolucije u Kijevu i ruske aneksije Krima, u proljeće 2014 izbio je oružani sukob u Donbasu. Sukob je od 2015. godine do danas rezultirao linijom razdvajanja dugom 457 kilometara, izravno je pogodio 4.4. milijuna ljudi u istočnim provincijama Ukrajine, ozlijeđeno je oko 25 000 ljudi, a smrtno je stradalo više od 10 300 civila i vojnika. Mnogobrojne su žrtve običnih ljudi i promatrača. Žrtve uključuju i posadu od 298 putnika leta MH17 čije se okolnosti još nisu do kraja ustanovile. Na obje strane crte bojišnice oko 600 tisuća stanovnika živi u krajnje lošim životnim uvjetima, izloženi su svakodnevnom granatiranju, minama, ograničena im je sloboda kretanja kao i osnovne životne potrepštine. To su podaci koji su strašni za Europu koja je duboko zagazila u 21. stoljeće i takav opasan ratni okršaj zaslužuje puno veću svjetsku pažnju i pozornost koja nažalost izostaje.

Nakon potpisa Minsk II dogovora u veljači 2015. malo ili ništa se promijenilo u ratom pogođenoj istočnoj Ukrajini. Skoro niti jedna od 13 točaka sporazuma ispregovaranoga od strane normandijskog formata u bjeloruskoj prijestolnici nije u potpunosti implementirana. Istovremeno, Ukrajinci i Rusi kontinuirano jedni drugi optužuju i prozivaju odnosno igraju "igru krivnje" i prepiru se oko toga tko bi trebao napraviti prvi korak. Istina je da lokalni izbori u odmetnutim provincijama Luhansku i Donjecku ne mogu biti održani bez da se prije uspostavi čvrsti i trajni prekid vatre i povlačenje teškog naoružanja. Premda su se zapadni lideri obvezali da će skinuti gospodarske sankcije Rusiji (koje su u međuvremenu ponovno produžene za narednih šest mjeseci na nedavnom EU summitu krajem lipnja) ako se u potpunosti implementira Minsk II, Putin se nije pretjerano angažirao da napravi pritisak na proruske separatiste, a pogotovo da poštuju točku 1 sporazuma koja se odnosi na totalni prekid vatre. To je sasvim logično budući da niti ukrajinska strana nema namjeru odustati od granatiranja i pucanja po civilnim i vojnim položajima Narodnih Republika Luhansk i Donjeck.

Sukladno sporazumu Minsk II, zadaća ukrajinske vlade je da, uz vojne, implementira prvenstveno političke aspekte dogovora koji jamče davanje specijalnog statusa dvjema pobunjeničkim republikama i donošenje amandmana na ukrajinski Ustav što će odmah pratiti lokalni izbori na pobunjeničkim prostorima. No problem je što predsjednik Petro Porošenko inzistira da političko rješenje konflikta može biti ostvareno tek nakon što se postigne potpuno primirje, povlačenje postrojbi i oružja i ostvari stabilizacija u Donbasu.