Ili netko jede kućne ljubimce po Springfieldu ili je situacija odlična

Debata na koju se skoro dva mjeseca čekalo, Trump protiv Harris, bila je i predvidljiva i nepredvidljiva u isto vrijeme. S jedne strane već smo do sad toliko čuli od dvoje američkih kandidata da se moglo unaprijed prognozirati kojih će se sve točaka dotaknuti. Drugim riječima, čim je Trump otvorio usta počelo je odbrojavanje do trenutka kad će početi pričati o milijunima i milijunima ilegalnih migranata koji ulaze u SAD, "otimaju poslove", a dolaze i iz, kako tvrdi, "zatvora i mentalnih ustanova".

Za Trumpa je ovo postao ultimativni "talking point", skoro pa srž njegove kampanje od koje se ni u jednom trenutku ne udaljava previše. Možda je on, možda je njegova kampanja (prije on), ali netko je zaključio da povratak u Bijelu kuću vodi preko straha od migranata koji će "uništiti Ameriku".

Kamala Harris je pak naslijedila kampanju straha od svog šefa Joea Bidena, ali fokus demokratskog straha je utjelovljen u liku i djelu njenog suparnika, Donalda Trumpa. Ipak, Kamala Harris, ili njena kampanja (prije njena kampanja), pametno uzima distancu od Bidenove retorike i približava se više onom obamističkom raspršavanju neutemeljenog optimizma.

Za jedan dio publike to odlično prolazi. Novoosmišljeni termini kao "ekonomija prilike" ne znače u praksi ništa, ali prosječnom biraču se sugerira da će Kamalina administracija otvoriti vrata baš njima - iako je to najpotrošenija fraza u povijesti američke demokracije jer sama zemlja se oduvijek voljela nazivati "zemljom prilike". Dakako, to nikad nije bila. Prave prilike su imali isključivo povlašteni ili oni koji su se znali prodati istima. Milijuni Amerikanca "priliku" nisu imali ni danas, ni jučer, a neće je imati ni sutra tko god da pobijedio na izborima.