Front u Idlibu jedva da se pomiče, ali ne i danas - sirijske vlasti i opozicijski izvori potvrdili su kako su vladine snage preuzele kontrolu nad dva naselja koja su militanti zauzeli početkom prošlog mjeseca na sjeveru provincije Hama - naselja al-Jabin i Tel Melah. Zapovjednik militanata potvrdio je kako su se njihove snage povukle nakon žestokog bombardiranja.
Sirijska državna novinska agencija SANA je pak potvrdila kako je vojska preuzela punu kontrolu te kako nastavlja dalje s "operacijama protiv terorističkih organizacija na prostoru sjeverne Hame i južnog Idliba".
No, te operacije traju još od proljeća ove godine kada je ideja o uspostavi tzv. "de-militarizirane zone" u Idlibu napokon napuštena. Do sada je ostvaren tek manji napredak unatoč intenzivnom angažmanu što potvrđuje dvije stvari - sirijska vojska predana je oslobođenju Idliba pošto je to zadnja provincija pod kontrolom militanata, dok su pak militanti podjednako predani (ako ne i više) da zadrže ovaj prostor jer to je zadnje što imaju.
Ono što je zanimljivo je činjenica da su zračni napadi na položaje militanata vrlo česti te da u njima gotovo redovno uz sirijske zračne snage sudjeluju i ruske zračne snage. Dakako, imajući u vidu da Rusija već godinama aktivno podupire sirijsku vojsku u procesu oslobađanja zemlje, ta aktivnost ne iznenađuje, no iznenađuje u kontekstu ruskog odnosa prema Turskoj.
Naime, spomenuta ideja "de-militarizirane" zone na prostoru Idliba skovana je upravo od strane Putina i Erdogana. Prema istoj "umjerena opozicija" morala je povući svoje teško naoružanje s fronte dok su pak "ekstremističke skupine" morale u potpunosti napustiti Idlib. Dakako, ništa od dogovorenog nije se ostvarilo jer nije niti moglo - pošto je dogovor predvidio da turska vojska nadzire taj proces (!), ista ona turska vojska koja aktivno podupire islamističke militante u borbi protiv sirijske vojske.
Ipak, izvan konteksta Sirije, stječe se dojam da je Turska najveći ruski NATO prijatelj i postavlja se pitanje, opet unutar konteksta Sirije, kako je moguće da ova situacija, gdje ruske i turske snage gotovo da ne tuču jedna po drugoj (odnosno ruske iz zraka po turskoj), nekim čudom ne ugrožava odnose između Moskve i Ankare? Ili ih ne ugrožava u datom trenutku, ali svaki trenutak može biti trenutak raskola?
Bilo je vremena, ne tako davno, kada je Rusija gotovo svakog dana objavljivala podatke o svojim zračnim napadima na prostoru Sirije - uništeno toliko i toliko terorističkih skladišta, toliko i toliko baza, toliko i toliko zapovjednih centara, toliko i toliko samih terorista... Ali ovo više nije to vrijeme. Dakako, Rusija sada radi istu stvar, čini se, samo ne želi previše pričati o tome. A kada je i očito da ciljaju militante u Idlibu onda obično iz njihovog ministarstva obrane stigne kr...
Sirijska državna novinska agencija SANA je pak potvrdila kako je vojska preuzela punu kontrolu te kako nastavlja dalje s "operacijama protiv terorističkih organizacija na prostoru sjeverne Hame i južnog Idliba".
No, te operacije traju još od proljeća ove godine kada je ideja o uspostavi tzv. "de-militarizirane zone" u Idlibu napokon napuštena. Do sada je ostvaren tek manji napredak unatoč intenzivnom angažmanu što potvrđuje dvije stvari - sirijska vojska predana je oslobođenju Idliba pošto je to zadnja provincija pod kontrolom militanata, dok su pak militanti podjednako predani (ako ne i više) da zadrže ovaj prostor jer to je zadnje što imaju.
Ono što je zanimljivo je činjenica da su zračni napadi na položaje militanata vrlo česti te da u njima gotovo redovno uz sirijske zračne snage sudjeluju i ruske zračne snage. Dakako, imajući u vidu da Rusija već godinama aktivno podupire sirijsku vojsku u procesu oslobađanja zemlje, ta aktivnost ne iznenađuje, no iznenađuje u kontekstu ruskog odnosa prema Turskoj.
Naime, spomenuta ideja "de-militarizirane" zone na prostoru Idliba skovana je upravo od strane Putina i Erdogana. Prema istoj "umjerena opozicija" morala je povući svoje teško naoružanje s fronte dok su pak "ekstremističke skupine" morale u potpunosti napustiti Idlib. Dakako, ništa od dogovorenog nije se ostvarilo jer nije niti moglo - pošto je dogovor predvidio da turska vojska nadzire taj proces (!), ista ona turska vojska koja aktivno podupire islamističke militante u borbi protiv sirijske vojske.
Ipak, izvan konteksta Sirije, stječe se dojam da je Turska najveći ruski NATO prijatelj i postavlja se pitanje, opet unutar konteksta Sirije, kako je moguće da ova situacija, gdje ruske i turske snage gotovo da ne tuču jedna po drugoj (odnosno ruske iz zraka po turskoj), nekim čudom ne ugrožava odnose između Moskve i Ankare? Ili ih ne ugrožava u datom trenutku, ali svaki trenutak može biti trenutak raskola?
Bilo je vremena, ne tako davno, kada je Rusija gotovo svakog dana objavljivala podatke o svojim zračnim napadima na prostoru Sirije - uništeno toliko i toliko terorističkih skladišta, toliko i toliko baza, toliko i toliko zapovjednih centara, toliko i toliko samih terorista... Ali ovo više nije to vrijeme. Dakako, Rusija sada radi istu stvar, čini se, samo ne želi previše pričati o tome. A kada je i očito da ciljaju militante u Idlibu onda obično iz njihovog ministarstva obrane stigne kr...
