Kad se buka stiša, ako se stiša, ostat će pitanje: tko je zapravo povukao prvi potez prema kraju, i što se pritom moralo priznati u tišini.
Trump odustaje od suludog ultimatuma da će u roku od 48 sati pokrenuti silovite napade na iranske elektrane. Uz to je također poručio kako je SAD s Iranom zadnja dva dana vodio "vrlo dobre i konstruktivne razgovore o potpunom okončanju sukoba". Ta izjava naizgled dolazi kao iznenađenje, ali je zapravo bila visoko očekivana. Ako pretpostavimo da je izjava iskrena, odnosno da ovo nije još jedan pokušaj da se Iran navuče na "popuštanje pažnje" pred još veći udar, svijet sad zapravo ima dvije opcije - konstatirati očito: da je američka vojna sila "dobila po nosu" kao što već dugo nije i da je Iran kontrolirao dinamiku rata doslovno od prvog dana. Ili može konstatirati, uz kolektivnu glumu, da je Trump vrhunski imperijalni strateg koji je u potpunosti uništio protivnika, spasio svijet i sad može odjahati u suton svog drugog ukletog mandata.
Kako smo i rekli, još je rano za bilo kakve velike tvrdnje. Trump se probudio i to mu je bilo na pameti. Možda će, kad se razbudi, reći da je kraj rata svakako moguć, odmah nakon potpunog uništenja Irana. Ne može se znati kod nekog tko sam ne zna, to je ključ za razumijevanje Trumpa kao okrutne pojave.