Grenland postaje ogledalo europske nemoći: Što kad prijetnja stiže s Atlantika? Trumpova pohlepa i danska "taktika šutnje" razotkrivaju svu slabost Starog kontinenta
Donald Trump ponovno pokazuje svoj talent za geopolitičku dramu, ovog puta s ambicijama da Grenland, najveći otok na svijetu, postane dio SAD-a. S time je "navalio" doslovno od inauguracije i gotovo da nema dana kad ne ponavlja svoju prijetnju. I dok je njegov stav predvidivo bombastičan i bez imalo poštovanja prema autonomiji Grenlanda i danskom suverenitetu, reakcije Europe, a posebno Danske, još su nevjerojatnije. Umjesto snažnog odgovora koji bi obranio teritorijalni integritet, svjedočimo mješavini šutnje, nesigurnosti i diplomatskog povlačenja. Ova situacija nije samo poniženje za Dansku već i šamar cijeloj ideji europske geopolitičke neovisnosti (što bi Macron na to imao za reći?). Grenland postaje simbol kako se politička slabost i neodlučnost mogu pretvoriti u strateški poraz.
Američki interes za Grenland nije novitet. Još je 1946. godine predsjednik Harry Truman ponudio 100 milijuna dolara u zlatu za otok, svjestan njegove strateške važnosti. Danas, pod Trumpom, ta opsesija dobiva daleko veću dimenziju. S više od tri puta većom površinom od Teksasa, Grenland nudi neprocjenjive geopolitičke prednosti – nadzor nad Arktikom, bogate rezerve rijetkih zemnih minerala (vidi: Od leda do zlata: Utrka za Arktik počinje - o brojnim resursima zbog kojih će se velike sile boriti za Grenland) i ključne nove pomorske rute koje se otvaraju zbog topljenja leda.
Trumpova logika je brutalno jednostavna: Grenland kao američki teritorij dodatno bi učvrstio dominaciju SAD-a na Arktiku, suprotstavljajući se ruskom i kineskom utjecaju u regiji. Njegova retorika o "slobodnom svijetu" (iako se njome ne razbacuje koliko prethodnik) nije ništa drugo nego prikrivanje ekonomskih i vojnih ambicija. Štoviše, povijest američke prisutnosti na Grenlandu, uključujući vojnu bazu Pituffik, pokazuje da SAD već uživa privilegiran pristup regiji, čime su Trumpovi zahtjevi još apsurdniji. Međutim, njegova taktika zastrašivanja – od prijetnji carinama do mogućnosti vojne sile – podsjeća na imperijalne prakse prošlih stoljeća. Ono što je najviše poražavajuće je činjenica takav pristup prolazi bez konkretnog protivljenja. Europa se ponižava pred Trumpom, a tek je stigao na vlast!
Danska, još uvijek službeni vladar Grenlanda, ponaša se kao nemoćan promatrač pred Trumpovim zahtjevima. Umjesto da jasno stane u obranu svog teritorija, njezina strategija svodi se na smirivanje situacije i izbjegavanje otvorene konfrontacije. Danska premijerka Mette Frederiksen naziva Grenland "teritorijem koji nije na prodaju", no istovremeno apelira na suradnju s Trumpom i izbjegava oštrije poteze. Ovo doseže vrhunac u zahtjevu Kopenhagena da NATO i EU "ostanu tihi" po ovom pitanju (kako je danas objavio, pozivajući se na svoje izvore, Financial Times), nadajući se da će Trump "biti ometen nečim drugim".
Zanimljiva taktika, ali teško da će proći. Zar se Danska možda nada da će Trump prvo ugrabiti Panamski kanal i onda zaboraviti na Grenland?
Spomenimo pritom kako je Danska svakako u onoj skupini zemalja koje, unatoč ogromnom podupiranju Kijeva, stalno upozoravaju na "popuštanje pred Putinom" (gdje?!), a što je onda ovo? Zar nije ovo sramotno popuštanje pred Trumpom? Itekako, a to će mu samo povećati apetite.
Danska se pravda svojim ograničenim kapacitetima i potrebom za "održavanjem transatlantskog savezništva", no ovaj pristup otkriva ozbiljan manjak političke vizije i odlučnosti. Grenland, koji je već desetljećima autonomna regija, sad se po navodnoj odluci Kopenhagena ni ne spominje zbog straha od američkih sankcija i prijetnji. Danska tako paradoksalno demonstrira svoju nemoć nad čuvanjem vlastitog teritorija. Grenlanđani, čini se, ostaju sami u središtu globalne igre moći.
Europska unija, koja se često predstavlja kao globalni lider u ljudskim pravima, održivom razvoju i međunarodnom pravu, pokazuje zapanjujuću pasivnost u vezi s Trumpovim pokušajem prisvajanja Grenlanda. Iako EU redovito ističe važnost Arktika u vlastitoj strateškoj politici, stvarni politički potezi prema zaštiti Grenlanda gotovo su nepostojeći. Bruxelles ne pokazuje ni trunku političke hrabrosti da otvoreno stane iza Danske, a kamoli da se usprotivi Trumpovoj agresivnoj retorici.
Europska komisija i ključni lideri, uključujući Ursulu von der Leyen, biraju taktiku šutnje, vjerojatno u nadi da će se kriza sama riješiti. Ova tišina nije samo znak slabosti već i otvoreni signal da EU, unatoč svojim ambicijama, nije spremna djelovati kao ozbiljan geopolitički igrač. Dok Trump prijeti carinama i vojnim intervencijama, EU ostaje zarobljena u svojim birokratskim procesima i deklarativnim izjavama o suradnji sa SAD-om (!).
Ovakvo ponašanje ne samo da narušava kredibilitet Unije, već i dodatno ohrabruje autoritarne lidere diljem svijeta. Ironično - EU na takav način dodatno podupire ono čega se navodno tako boji. Ili su "opasnost" samo autoritarne vlasti prema istoku i jugu, ne i na zapadu?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.