Suprotstaviti se Izraelu na granici bila je nemoguća i samoubilačka misija, ali ispravna - dok je cijeli svijet mirno gledao ubijanje i razaranje Gaze pružio je jedini otpor

Hassan Nasrallah svoje govore često je završavao s izjavom "ako se vidimo, vidimo se". Skoro cijelog svog života znao je da je meta, da svakim danom postaje sve važniji cilj, kako za Izrael tako i za druge neprijatelje. Imao ih je i mimo Izraela, pa i u samom Libanonu, ali isti su uvijek bili brojčano inferiorni prema nacionalnim, regionalnim i globalnim masama njegovih pristaša. Za Izrael je bio vođa "najveće terorističke vojske na svijetu", za mnoge druge najistaknutije lice otpora izraelskim agresijama i do zadnjeg dana čuvar palestinskog naroda.

Kada je izbio rat u Gazi prije gotovo godinu dana Hezbollah se nisu morali uključiti, čak ni Iran ih nije mogao nagovoriti na takvu suicidalnu misiju. Hezbollah je od pokreta zaista prerastao u vojsku koja je snažnija i od libanonske nacionalne, ali s ciljem zaštite samog Libanona, ne s idejom da bi mogao voditi otvoreni ili napadački rat protiv Izraela koji ima beskonačnu podršku SAD-a.

Unatoč tome Hezbollah se gotovo od prvog dana uključio u pokušaj rasterećenja ogromnog pritiska pod kojim se našao palestinski narod u Gazi. Razmjena vatre između Hezbollaha i Izraela, na relaciji južni Libanon - sjeverni Izrael, bila je jedna od rijetkih pomoći palestinskim snagama u Gazi koje su se suočile s vojno daleko moćnijim protivnikom. Kasnije su se uključili i daleki Hutiji povremeno lansirajući dronove i rakete koje su letjele gotovo 2 tisuće kilometara do Izraela, a zatim još i snažnije blokirajući pomorske linije u Crvenom moru ne bi li time bar donekle dodatno pridonijeli pritisku na Izrael. Ali najveći pritisak, jedini konkretan i bez popuštanja, dao je Hezbollah.

Ostatak svijeta, uključujući one koji su jaki samo na riječima poput turskog predsjednika Erdogana, uvelike su mirno gledali kako Izrael svakodnevno uništava Pojas Gaze i njen narod, ubijajući na tisuće žena i djece. Nakon godinu dana rata Gaze zapravo više niti nema, kako je prije nekoliko dana zaključio autor Norman Finkelstein. Gaza je sravnjena. Prema nekim procjenama bilo bi potrebno čak 80 godina da se obnovi. Narod koji je još uvijek u Gazi tamo je samo jer mu izraelska vojska ne dozvoljava da ode (zajedno s Egiptom koji blokira svoj dio granice). U konačnici će se sve te ljude jednostavno izbaciti, poslati u izbjeglištvo, raseliti diljem svijeta, a ruševine Gaze bit će tek uspomena da je ovdje živio i teškom mukom pod blokadom preživljavao palestinski narod, sve dok nije ugašena i zadnja nada.