Analiza: Caracas se već dogovorio s Washingtonom ili strateški kupuje vrijeme?

Informacije od jutros, o navodnom dogovoru između Caracasa i Washingtona djeluje kao savršen materijal za pobjedničku objavu Donalda Trumpa, ali i kao upozorenje koliko je cijela konstrukcija krhka. Pogledajmo prvo što se tvrdi. Prema tom dogovoru, Sjedinjene Države bi trebale preuzeti između 30 i 50 milijuna barela takozvane sankcionirane venezuelanske nafte, u ukupnoj vrijednosti do dvije milijarde dolara, nafta bi išla izravno s tankera prema američkim lukama, a sam Trump tvrdi da će novac od prodaje biti pod njegovom osobnom kontrolom kako bi navodno služio "i građanima Venezuele i građanima SAD‑a".

Toj nagodbi je prethodio embargo na izvoz venezuelanske nafte uveden sredinom prosinca, što je dovelo do gomilanja nafte na tankerima i u skladištima i prisililo državnu kompaniju PDVSA da razmišlja o daljnjem smanjenju proizvodnje. Sve se to događa svega nekoliko dana nakon što su američke snage u operaciji zarobile Nicolasa Madura. Trump ovu kombinaciju blokade, zarobljavanja i naglog otvaranja naftnog ventila predstavlja kao dokaz da je njegova prijetnja vojnom intervencijom urodila plodom i da privremena predsjednica Delcy Rodriguez sada, pod pritiskom, radi ono što Washington traži.

Na prvi pogled sve izgleda kao brzi trijumf američke sile. Nafta koja je posljednjih godina išla prema Kini sada kreće, tvrdi se, prema rafinerijama na jugu SAD-a, a američki ministri energije i unutarnjih poslova izlaze u medije s optimističnim porukama o radnim mjestima, nižim cijenama goriva i mogućnosti da se Venezuela uz pomoć američkog kapitala "transformira". Chevron, koji je i u vrijeme blokade bio jedini važniji kanal kroz koji je venezuelanska nafta stizala u SAD, dobiva de facto potvrdu svoje privilegirane uloge. Na energetskim tržištima i u dijelu američke javnosti stvara se dojam da je Trump uspio ono što su njegovi prethodnici samo prijetili - kontrolirati ključni resurs "problematične države u dvorištu" bez totalnog rata.

Međutim, kada se vijest pročita malo konkretnije, iza tvrdnji postaje vidljivo da je zapravo riječ o prisilnoj monetizaciji zarobljene imovine, ali ne i o stvarnoj konsolidaciji kontrole nad Venezuelom. Ključna rečenica glasi da za sada nije jasno hoće li Venezuela uopće imati pristup prihodima od tih isporuka, pri čemu Trump otvoreno naglašava da će novac biti pod njegovim nadzorom. To znači da Caracas u ovom trenutku praktično predaje naftu bez jasnog mehanizma povrata vrijednosti, što je s pozicije suvereniteta krajnje ponižavajuće, a s pozicije održivosti "sporazuma" izrazito rizično. Ako vlada u Caracasu nosi političku odgovornost za izvoz nafte, ali nema kontrolu nad prihodima, onda je riječ o ilegalnoj zapljeni pod prijetnjom sile.