Svaki teški rat traga za "čudesnim oružjem" koje će promijeniti tijek istog. Ponekad su to samo želje, a ponekad i vrlo stvarne prekretnice. Orešnik je "na stolu" po tom pitanju otkako traje rat u Ukrajini, ili točnije otkako je prvi put korišten 2024. (do sad samo tri puta, uključujući udar na Kijev prošle nedjelje, 24. svibnja 2026.) - vrijeme je da ga sagledamo iz svih kuteva, uključujući tvrdnje onih koji ga koriste i onih koji su ga do sad imali prilike osjetiti.
Ruska strana predstavila ga je kao dokaz tehnološke nadmoći i kao projektil koji Zapad ne može zaustaviti. Ukrajinska strana i velik dio zapadnih komentatora naglasili su pak demonstracijski karakter uporabe, ograničenu štetu u prvim udarima i činjenicu da se radi o skupom sustavu koji teško može imati svakodnevnu operativnu ulogu. Obje slike sadrže elemente istine, a isto tako obje se lako pretvaraju u propagandu ako se iz njih izvuče samo ono što odgovara političkoj poruci.
Za objektivnu procjenu treba krenuti od osnovne činjenice. Orešnik je balistička raketa srednjeg dometa, sposobna nositi konvencionalnu ili nuklearnu bojevu glavu. Tu odmah imamo ključnu razliku. Dronovi i krstareće rakete pripadaju svakodnevnom ratu iscrpljivanja. Orešnik pripada kategoriji oružja razvijenog za strateško odvraćanje, pa njegov učinak nije samo vojni. Svako lansiranje šalje poruku Kijevu, europskim glavnim gradovima i Washingtonu, jer otvara pitanje koliko se konvencionalni rat približio nuklearnoj sjeni.
Izraz "hipersoničan" ovdje treba objasniti bez senzacionalizma. Hipersonična brzina znači brzinu veću od pet Machova, odnosno preko (otprilike) 6.000 km/h. Za Orešnik se spominje brzina iznad Mach 10, što bi okvirno značilo više od 12.000 km/h. Kod balističkih raketa to samo po sebi nije neobično, jer one velik dio leta provedu vrlo visoko, a njihovi bojni blokovi se prema cilju zatim spuštaju ekstremnom brzinom. Zato glavna posebnost Orešnika nije samo brzina. Važnija je kombinacija velikog dometa, mobilnog lansiranja i bojeve glave koja se u završnoj fazi može razdvojiti u više padajućih elemenata (vidjeli smo na snimkama). Za protuzračnu obranu to je velik problem, jer više ne prati samo jednu raketu, nego u kratkom vremenu mora reagirati na više ciljeva koji dolaze velikom brzinom.