Danas je već svima jasno da su dronovi promijenili ratovanje. Publika koja pomno prati ratnu tehnologiju vidjela je snimke FPV letjelica koje ulijeću u otvoren poklopac tenka, čula je priče o masovnoj proizvodnji dronova na svakom ratištu, čitala o napadima na baze, rafinerije i mostove. No, zanimljivije i iduće pitanje više nije što dronovi mogu danas, nego u kojem smjeru sustav ide dalje i kako izgleda obrana u svijetu u kojem zrak više nije rezerviran za skupe lovce i krstareće rakete, nego za milijune jeftinih letjelica koje mogu složiti i male radionice.
Dron više nije egzotično oružje nego ratni alat koji se podrazumijeva. Zbog toga se težište rasprave pomiče. S jedne strane, dronovi postaju dio šireg ekosustava senzora, algoritama i mreža. S druge strane, države panično traže načine kako uopće organizirati obranu u zračnom prostoru koji je odjednom ispunjen. Na horizontu se pojavljuje pitanje može li uopće postojati nešto nalik totalnoj obrani od dronova ili će napadač uvijek imati barem mali prozor kroz koji može gurnuti jeftinu letjelicu s kamerom i eksplozivom.
Od oružja do ekosustava – kamo zapravo ide razvoj dronova
Prva generacija vojnih dronova izgledala je kao produžetak logike ranijeg ratovanja. Velike, skupe letjelice, nešto tipa američkog Predatora ili Reapera, s raketama pod krilima, radile su ono što su prije radili lovci i bombarderi, samo bez pilota. Danas se taj model sve više čini kao tranzicijska faza. Glavni trend ide prema nečemu sasvim drugom, prema dronovima kao elementima šireg, stalno nadograđivanog ekosustava.
Prvi veliki pomak bila je minijaturizacija i pad cijene. Komercijalni kvadkopteri, FPV platforme i "lutajuća municija" pokazuju da je zračna moć postala dostupna i malim državama, pa čak i neregularnim akterima. Bojištem kruže tisuće letjelica za izviđanje, korekciju topničke paljbe i napad. To nije više jedan spektakularni udar nego stalna prisutnost. Tko se pomakne, tko upali motor, tko digne glavu iz rova, riskira da ga netko u realnom vremenu promatra iz zraka.