"Neuobičajena dolina" i roboti koji žele pobjeći iz nje

Kada govorimo o robotima i računalno generiranim likovima (recimo u video igrama) postoji jedan zanimljiv koncept koji se tiče same količine sličnosti nečeg s ljudskim. Primjerice, imate "starinskog" robota, kao iz ranih sci-fi filmova, koji krajnje mehaničkim glasom izgovara "ja.sam.robot". Napravljen je po uzoru na čovjeka, ali više podsjeća na kantu, antropomornu kantu koja se kreće. To je vrlo očito stroj. Kretnje su mu vrlo mehaničke, glas također, lice, ako to uopće možemo nazvati licem, samo je podsjetnik da je njegov kreator imao ideju napraviti mehaničkog čovjeka, ali u svakom smislu to je rudimentarni stroj i točno tako ga i doživljavamo.

No, kakav dojam na nas ostavlja evoluirana verzija takvog stroja? Što kad po pokretima, fizionomiji, ekstremitetima pa čak i licem počne znatno više podsjećati na čovjeka? To je i dalje samo stroj napravljen po istom principu kao i prethodna "kanta", ali je soficistiraniji, izgleda više ljudski, svakako se razvija u tom pravcu... I gledajući njega ili nju (sad ga već prepoznajemo i po spolu) obuzme nas neki čudan osjećaj, gotovo iracionalan. Kao da gledamo u nešto što ne bi smjelo postojati, a opet je tu. Odjednom imamo emotivnu reakciju iako je ne možemo baš posve smjestiti u neku od naših uobičajenih kategorija.