Moderni čovjek voli zamišljati da živi u vremenu lakih, gotovo bestjelesnih tehnologija. Ekrani svijetle, podaci putuju optičkim vlaknima o kojima ni ne mislimo, novac se pomiče kroz financijske mreže, a sad i umjetna inteligencija stvara dojam civilizacije koja se sve više odvaja od materije. Ipak, ispod te futurističke površine nalazi se stariji, grublji i teži svijet. Svijet betona, stakla, asfalta, cijevi, ploča i temelja.
U središtu tog svijeta kojeg nerijetko ignoriramo nalazi se - pijesak, resurs toliko običan da ga jedva primjećujemo. Zapravo čudno nam je uopće nazivati ga "resursom" (ali danas ćemo pojasniti do koje mjere je to zabluda). Nalazi se u zidovima stanova, prozorima kroz koje gledamo, cestama po kojima vozimo, lukama kroz koje prolazi roba, aerodromima koje povezuju kontinente, ali i u samim tehnološkim lanacima koji hrane digitalno doba. Pijesak je sirovina koja nam može izgledati bezvrijedno jer je "posvuda oko nas" - i upravo zato se njegova važnost tako dugo podcjenjivala.