Zdravstveni biznis najbolje raste kada nas niti ne izliječi niti teško razboli, nego nauči da svako odstupanje možda skriva opasnost.
Najprofitabilniji pacijent nije onaj koji umire, ali ni onaj koji je izliječen. To je čovjek koji ujutro ustaje, odlazi na posao i uglavnom se osjeća dobro, ali je naučio da je u njemu možda već krenulo nešto opasno. Dovoljno je zdrav da godinama plaća. Dovoljno je zabrinut da se godinama vraća.
I nije to pitanje propagiranja hipohondrije (iako čitajući neke članke u stilu "znanstvenici otkrili..." svakako pridonosi tome). Industrija mu uopće ne mora prodati bolest. Dovoljno je prodati pitanje. Je li vaš umor doista samo umor? Je li razdražljivost posljedica lošeg tjedna ili hormonskog poremećaja? Ustajete li noću zato što ste popili previše vode ili zato što vaše tijelo šalje signal koji "ne biste smjeli ignorirati"? Reklama tu ne postavlja dijagnozu. Samo ostavlja malu sumnju, pažljivo dizajniranu da preživi do sljedećeg pregleda. Tu, u toj sitnoj slutnji, počinje industrija. Delikatna, dakako, ona o kojoj je gotovo tabu išta pisati jer, kako pisati o nečem što je "toliko osobno", što se tiče "zdravlja pojedinca" - kao da je svaka izjava na neki način opasna jer, eto, možda nekog će krivo usmjeriti, netko će zbog toga nastradati. Ali odrasli smo ljudi ovdje, neka to posluži kao upozorenje umjesto klasičnog "upitajte svog lječnika ili ljekarnika!".