Dugo prije nego što su diplomati u Parizu uopće čuli za Svalbard, arhipelag na dalekom sjeveru postojao je kao praznina na rubu karata. U nordijskim sagama povremeno se spominju ledene zemlje sjeverno od Norveške, ali bez jasnih granica i imena. Lovci na kitove, pomorci iz sjeverne Rusije i poneki europski moreplovac poznavali su ta mora kroz maglu praktičnog iskustva. Svalbard je u toj ranoj fazi bio prostor gdje nitko ne naplaćuje porez, ne dijeli dozvole i ne postavlja barijere. Tko bi stigao dovoljno daleko i preživio, ondje bi našao svoje mjesto.
Krajem šesnaestog stoljeća pojavljuju se prvi detaljniji zapisi europskih pomorskih sila. Ekspedicija Willema Barentsa iz 1596. približava se arhipelagu i u europske atlase ulazi naziv Spitsbergen, inspiriran oštrim vrhovima planina koje izranjaju iz leda. Istodobno se učvršćuje ruska prisutnost. Pomorci iz Bijelog mora stoljećima plove prema sjeveru, love morževe, medvjede i morske sisavce. Danske, nizozemske i britanske kompanije koje se bave kitolovom podižu privremena naselja i stanice za topljenje loja. Ove baze nastaju i nestaju s ritmom sezone, više nalik logorima na još jednoj nenaseljenoj obali oceana nego na ozbiljne kolonijalne projekte.
U devetnaestom stoljeću nastupa nova faza. Kitolov slabi, ali raste interes za ugljen i minerale. Industrijska Europa traži energente, pa se Svalbard pretvara u arktički Klondike. Norveške, ruske, britanske, američke i druge privatne kompanije upadaju u taj pravni vakuum i počinju otvarati rudnike, graditi barake, skladišta i pristaništa. Svaka grupa donosi vlastita pravila koja vrijede unutar uskog kruga njihovih radnika. Na istom komadu obale mogu postojati dva sustava, dva jezika, dvije zastave i dva poslodavca, bez jasnog odgovora na pitanje tko zapravo upravlja cijelim otokom.
U međunarodnom pravu toga vremena Svalbard se vodi kao terra nullius, zemlja bez suverenog vlasnika. Taj status odgovara pomorskim i trgovačkim silama jer smanjuje rizik sukoba među državama i prebacuje ga na privatne interesne skupine. Arhipelag funkcionira kao laboratorij neslužbene globalizacije u kojoj se kapital i radna snaga kreću brže od državnih granica. Iza romantične slike polarnih ekspedicija stoji stvarnost improvizirane pravde u kojoj sporove rješava onaj tko ima logistiku, brodove i oružje. Tako se polako stvara scena na kojoj će početkom dvadesetog stoljeća velike sile prvi put pokušati pretočiti taj nered u pravni poredak i od zemlje bez države napraviti norveški teritorij s posebnim pravilima.