Dugo prije nego što su diplomati u Parizu uopće čuli za Svalbard, arhipelag na dalekom sjeveru postojao je kao praznina na rubu karata. U nordijskim sagama povremeno se spominju ledene zemlje sjeverno od Norveške, ali bez jasnih granica i imena. Lovci na kitove, pomorci iz sjeverne Rusije i poneki europski moreplovac poznavali su ta mora kroz maglu praktičnog iskustva. Svalbard je u toj ranoj fazi bio prostor gdje nitko ne naplaćuje porez, ne dijeli dozvole i ne postavlja barijere. Tko bi stigao dovoljno daleko i preživio, ondje bi našao svoje mjesto.
Krajem šesnaestog stoljeća pojavljuju se prvi detaljniji zapisi europskih pomorskih sila. Ekspedicija Willema Barentsa iz 1596. približava se arhipelagu i u europske atlase ulazi naziv Spitsbergen, inspiriran oštrim vrhovima planina koje izranjaju iz leda. Istodobno se učvršćuje ruska prisutnost. Pomorci iz Bijelog mora stoljećima plove prema sjeveru, love morževe, medvjede i morske sisavce. Danske, nizozemske i britanske kompanije koje se bave kitolovom podižu privremena naselja i stanice za topljenje loja. Ove baze nastaju i nestaju s ritmom sezone, više nalik logorima na još jednoj nenaseljenoj obali oceana nego na ozbiljne kolonijalne projekte.