Pregovori u Ženevi trajali su dva dana, nije se postiglo ništa konkretno, ali su pritom dodatno ogolili dubinu političkog jaza između Rusije, Ukrajine i SAD-a. Izjave su protokolarne, u smislu "nastavit će se...", ali koliko se još ovakvih rundi uopće može očekivati? Jer valja imati na umu da pro-ratni lobi nije nestao, što smo itekako dobro vidjeli u Munchenu prije par dana.
Iz te perspektive ovo nije "smirenija situacija" gdje se pregovori ponavljaju dok nešto napokon ne "klikne". Ovo je zapravo dragocjen prostor koji se može vrlo brzo potrošiti, a neki i aktivno rade na tome da se to dogodi što je prije moguće. No, dok smo još uvijek u zoni kad su pregovori mogući, pogledajmo što je dva dana u Ženevi donijelo i postoji li barem između redaka prostor za mir.
Prvoga dana razgovori su se u različitim formatima vodili više od pet sati, drugoga dana završili su nakon svega dva sata, bez ikakvog javno objavljenog napretka u ključnim pitanjima teritorija i budućeg sigurnosnog aranžmana. Službeni ton ipak je - ako se pokuša nešto pozitivno izvući - ostao optimističan. Američki izaslanik Steve Witkoff govorio je o "značajnom" napretku te naglasio da su strane dogovorile izvijestiti svoje čelnike te nastaviti proces.
Ruski glavni pregovarač Vladimir Medinski opisao je razgovore kao "teške, ali poslovne" (znamo što to otprilike znači) i odbio odgovarati na novinarska pitanja. Istaknuo je da će se novi sastanak održati "uskoro". Ruski državni i provladini mediji prenijeli su anonimne izjave o "vrlo napetoj" atmosferi prvoga dana te naglasili da se razgovaralo u više formata – Rusija–SAD, Rusija–Ukrajina i trilateralno.