Zašto Kurdi nemaju svoju državu?

Otkako su američke trupe napustile njihovu regiju, raseljeno je oko 180 000 Kurda sjeveroistočne Sirije, a preko 200 je ubijeno. Ti Kurdi, vojnici koji su se borili protiv terorističkih organizacija, nadali su se osiguranju buduće kurdistanske države na područjima koja su sada na meti turskih ratnih aviona i kojima patroliraju strane snage raznih blokova i saveza. Ovo je samo najnoviji preokret za Kurde, populaciju od oko 40 milijuna ljudi koji se identificiraju s regionalnim zavičajem i zajedničkom povijesnom pozadinom, ali sada su podijeljeni između četiri zemlje. Unatoč njihovim brojnim pokušajima, nikad nisu pobijedili i zadržali kurdsku naciju.

Najodlučniji preokret dogodio se krajem Prvog svjetskog rata. Tada su Saveznici, pobjednici nad Njemačkom i Osmanskim Carstvom, podijelili svoj zemljopisni plijen. U nizu konferencija u prostorima europskih palača, britanski premijer David Lloyd George, francuski predsjednik George Clemenceau, američki predsjednik Woodrow Wilson i deseci drugih vođa premetali su i trgovali teritorijem od 1919. do 1921. Pod oblacima cigara dima, između obroka od foie grasa i šampanjca, crtali su veliki lideri karte svijeta. Osim što su sebi izmamili plijen, poput dalekih njemačkih carskih posjeda, njihovi su ciljevi bili zamjena Austro-Ugarskog Carstva, kažnjavanje Njemačke u Europi i - najveći zadatak - ispunjenje vakuuma uslijed propasti Osmanskog Carstva, koje je prije rata obuhvaćalo teritorij od ruba Bugarske do Jemena. Njihov vodeći princip za crtanje mape, barem u većini slučajeva, bio je vladajući koncept rasnog nacionalizma, što se danas često naziva etno-nacionalizam. Jednostavno rečeno, delegati saveznika pretpostavili su da nacionalne države trebaju biti sastavljene što je više moguće od pojedinačnih 'rasa', jednog etničkog i jezičnog stanovništva. Dakle, definirali su i stvorili nove države i nacrtali granice oko njih.