Zašto je sastanak četvorke u Istanbulu za Siriju važniji nego se čini

Tijekom jučerašnjeg dana u Istanbulu održan je summit o Siriji, sastanak koji je okupio do sada "najsnažniji sastav" - bili su tamo turski predsjednik Erdogan, ruski predsjednik Putin, njemačka kancelarka Merkel te francuski predsjednik Macron. Sama činjenica da se ova četvorka uspjela okupiti po pitanju Sirije je značajna, no što je zapravo dogovoreno?

Ako je suditi prema službenoj završnoj zajedničkoj izjavi, utvrđeni su već davno poznati detalji, bez ikakvih većih novosti. Sve rečeno već je rečeno ranije, iako ne u ovakvom sastavu, no unatoč tome jučerašnji summit možda je i jedan od važnijih trenutaka u kontekstu sirijske krize.

Krenimo prvo s dogovorenim točkama:
1) Jedino rješenje za Siriju je političko rješenje
Ovo je stav koji se redovno ističe tamo još od ljeta 2012. godine kada je po prvi put definiran za vrijeme Lavrov-Clinton sastanka u Ženevi. Što to zapravo znači? Obrnuto od "političkog" rješenja je "vojno" rješenje. Drugim riječima, političko rješenje trebalo bi u konačnici predstavljati kraj rata na način da vlast i opozicija sjednu za stol i dogovore kako dalje, nasuprot vojnog rješenja gdje je cilj potpuna eliminacija oružane opozicije. U praksi, "rješenje" će biti, već i jest, kombinacija jednog i drugog, to je očito na samom terenu.

2) Potreba početka rada na novom Ustavu u Ženevi
O novom sirijskom Ustavu često se govori u kontekstu gornje točke, političkog rješenja. Predlaže se formiranje vijeća koje bi već ove godine počelo izrađivati nacrt novog Ustava. Damask u načelu tu ideju prihvaća, no kako će se stvari odvijati tek ćemo vidjeti kada dođe do konkretnog pisanja novog Ustava. Teško da će sirijske vlasti dozvoliti da im poražene snage kroje Ustav, a sirijski ministar vanjskih poslova već se usprotivio ideji da se vijeće formira od tri trećine gdje bi jednu trećinu sastavile sirijske vlasti, jednu trećinu opozicija, a jednu trećinu UN (UN-ovoj trećini najsnažnije se protivi).

3) Ne podjeli Sirije
U završnoj izjavi navodi se kako Sirija mora ostati unutar granica koje je imala i prije izbijanja rata. Tim stavom odbacuje se bilo kakav separatizam, ali i bilo koja namjera vanjskih sila po pitanju odcjepljenja ili okupacije dijelova Sirije. Bitna stavka, ali praksa će biti još i bitnija. Činjenica jest da svoj potpis na ovu izjavu daje i Erdogan čija vojska u ovom trenutku de-facto okupira dijelove Sirije te daje tek neke neodređene izjave po pitanju kada bi se ista mogla povući. Naravno, ovo se odnosi i na aktera koji jučer nije bio nazočan, SAD, pošto američka vojska ima prisutnost, također ilegalnu, na istoku Sirije.

4) Održavanje primirja i poražavanje terorista
Primirje se, dakako, primarno odnosi na Idlib. No, postoji problem - u toj istoj provinciji Idlib nalaze se i teroristi, kako ih onda poraziti? O tome se lideri javno ne izjašnjavaju, no između redaka može se zaključiti kako će se pokušati održati postojeći status quo, odnosno kontrola nad Idlibom i tamošnjom situacijom do daljnjega ostaje Erdoganova.

5) Jačanje humanitarne pomoći
Očekivano, sve strane izrazile su potporu za brži, sigurniji i veći prolazak humanitarne pomoći na prostoru Sirije. No, iako se ovdje eksplicitno ne spominje, jedna druga pomoć također je vrlo aktualno pitanje - pomoć pri rekonstrukciji ratom razrušene Sirije. Ili pojednostavljenim jezikom - tko će to sve platiti? Rusija, čak i kad bi htjela, ne bi mogla podmiriti iznos od kojih 400 milijardi USD (koliko se procjenjuje da će biti potrebno). Tko onda? Kina? Možda, Kina je pokazala želju, donekle, ali entuzijazam nije nužno na nekim iznimno visokim razinama. Rusija je pak, iza kulisa, postala aktivni zagovaratelj sirijske rekonstrukcije kod Zapadnih zemalja, pa i kod SAD-a. Mogao bi Zapad uskočiti tu, kad bi htio, ali neće - barem dok Assad bude na vlasti.

6) Povratak izbjeglica
Bitno pitanje za Tursku, Njemačku i Francusku, ali daleko najviše za Tursku koja je primila više od 3 milijuna sirijskih izbjeglica. No, da bi se ljudi u većem broju počeli vraćati vjerojatno će se prvo trebati ostvariti većina od gore navedenih točaka, ali i iduća.

7) Međunarodno nadgledani izbori
Navodi se kako je glavni cilj političkog procesa održavanje transparentnih izbora koji bi bili, dakako, međunarodno nadgledani. Svi Sirijci, uključujući i izbjeglice, moraju imati pravo glasa. To u načelu nije teško odraditi, no problem će se pojaviti u trenutku kada neka od sila počne uvjetovati tko sve smije, a tko ne, sudjelovati u tim izborima

I upravo s time dolazimo i do najvažnije karakteristike jučerašnjeg summita. Sasvim je jasno tko će biti sila koja će pokušati uvjetovati završni politički proces i tko nakon njega smije i pod kojim uvjetima vladati Sirija - SAD, dakako. Jednom kada su odlučili kako "Assad mora otići" politika prema Siriji se više nije mijenjala.

Zato je jučerašnji sastanak u Istanbulu bitan jer, iako su tamo bili predstavnik Rusije i troje predstavnika NATO-a, nije bilo SAD-a, a ispostavlja se, još jednom (Minsk 2?), da se sukobi mogu okončati, ili barem poprilično smiriti, samo ako se SAD izgura sa stola. Hoće li tako biti i sa Sirijom? Je li jučerašnji summit u Istanbulu početak toga ili samo prigodno fotografiranje četvero lidera? To se jutros definitivno još ne može sa sigurnošću reći, ali svakako je jasno da su glavni akteri jučer bili Erdogan i Putin dok su Merkel i Macron bili tamo više kao "sporedne uloge". No, kada se krene u stvarno rješavanje sukoba, odnosno kada na red dođe i implementacija gornjih točaka, Merkel i Macron mogli bi odjednom postati najvažniji akteri. Zašto? Zato jer jedino prisvajanjem Europe (a njih dvoje predstavljaju je) moguće je završiti sukob u Siriji bez da SAD pokrene novi pritisak i eskalaciju. Dok postoji jedinstvena američko-europska politika rat je doslovno nemoguće završiti.

Prije par godina izgledalo je nemoguće u bilo kakvoj bliskoj budućnosti očekivati odvajanje europske od američke politike, odnosno prva je bila beskrajno podložna drugoj. No, danas je situacija ipak drugačija i to ponajviše zahvaljujući Donaldu Trumpu, odnosno popratnim pojavama njegove izolacionističke i "Amerika na prvom mjestu" politike.

Konačno rješenje za okončanje rata u Siriji danas je, nažalost, dalje nego se činilo početkom ove godine - SAD je još čvršće zauzeo svoje pozicije na istoku zemlje dok Erdogan najavljuje još dublji ulazak pa i "istočno od Eufrata". Sve to može rješenje odbaciti još, potencijalno, i godinama (naročito ako govorimo o stvarnom rješenju, a ne o nekakvom zamrznutom sukobu). Ipak, ako ovaj sastanak u Istanbulu prođe tako da se troje NATO lidera već danas neće oglasiti s nekakvim sasvim drugačijim zahtjevima (što je ranije često bio slučaj), prostora za optimizam svakako ima. U tom slučaju jučerašnji sastanak u Istanbulu bio je i puno važniji nego se na prvu čini - čak i prije sastanka mnogi su se složili da nikakve značajne odluke neće biti donijete, no, kako smo i argumentirali, to i nije toliko bitno. Siriji ni ne trebaju neke nove velike ideje i planovi, sve se već otprilike zna, potreban je samo konsenzus između nekoliko sila, onoliko koliko ih treba da bi američki plan "smjene režima" bio nadjačan, a da bi se to dogodilo jučer viđeno društvo bilo bi minimum.

Naravno, sastanak možemo promatrati i izvan sirijskog konteksta - Rusija je svakako zadovoljna samom činjenicom da je Putin i dalje u društvu europskih lidera (primjerice, fotografiranje s britanskom premijerkom bilo bi nemoguće, ali Pariz i Berlin još nije izgubljen za Moskvu).

Za kraj valja istaknuti zanimljiv detalj - Putin i Erdogan održali su zajednički sastanak jučer prije nego su im se pridružili Merkel i Macron. To svakako sugerira da dvojica imaju već razrađenije planove za Siriju od suhoparnih točaka koje su kasnije objavljene za javnost.