Havana danas diše na škrge, ali još diše. Ulice su tiše nego ikad, benzinske pumpe su zatvorene, obitelji ponovno lože drva i ugljen da bi skuhale ručak, a duboki mrak često guta grad. Autobusne stanice pune su ljudi koji čekaju prijevoz koji možda neće doći, aviokompanije obustavljaju letove, a vlada uvodi četverodnevni radni tjedan, skraćene školske sate, online nastavu i drastično rezanje javnog prijevoza. Američka blokada goriva pretvorila je otok u brutalni eksperiment za ekonomsko davljenje, korak iznad svega što je Kuba proživjela posljednjih desetljeća.
Istovremeno, tisuće mladih nose baklje ulicama Havane u noći posvećenoj Joseu Martiju, nose portrete Chea i Camila, ali i transparente koji brane pravo djece na mlijeko, pravo bolnica na struju, pravo zemlje na dostojanstvo. Dok Washington govori o "skorašnjem kolapsu", dok Trump potpisuje uredbe koje zabranjuju i "jednu kap goriva" za otok, kubanska revolucija još jednom odgovara prizorima kolektivne discipline i borbene nade.