Židovi i muslimani, vjernici i nevjernici, moraju krenuti rukom pod ruku u zaustavljanje izraelske desničarske zločinačke vlasti, ali i poraženih mračnih sila koje bi htjele ponovno na površinu svijeta

Ovaj rat u Gazi nije kao prethodni, to je već sada jasno. Intenzitet je na jednoj sasvim drugoj razini. Magnituda ljudske patnje ne mjeri se samo u brojkama već i u načinu stradavanja. Jasno, neki će reći da su nasilne smrti u ratu uvijek iste. Jesu, za umiruće, ali ne i za svijet koji im svjedoči. Nešto je posebno okrutno i sa samom smrću kad se ona događa u Gazi. Jer nema tog ratišta s kojeg civili, čak i u najtežim uvjetima, ne mogu nekako - bar hipotetski - pobjeći. Ne i u Gazi. Odavde nema bijega i ta velika izvjesnost od smrtnog ishoda vodi u neka strašna psihološka stanja, za one koji umiru i one koji se osjećaju bespomoćni u nastojanju da se to zaustavi.

Iz Gaze nema bijega. Tih preko 8000 civila koliko je do sad ubijeno u izraelskim danonoćnim bombardiranjima nije imalo šansu. Što god učinili, od tog kobnog 7. listopada, nisu se imali gdje sakriti, nisu imali gdje pobjeći... I afrički migranti koji riskiraju sve da bi prešli hladan i dubok Mediteran znaju da postoji šansa da će vidjeti drugu obalu. Za stanovnike Gaze nema nikakve šanse. Ako odu na jug, kako im je rečeno od strane izraelske vojske, tamo isto riskiraju smrt, što se već dogodilo u više navrata. Čak i ako čekaju u blizini graničnog prijelaza Rafah. Da postoji sigurno mjesto, sigurna točka, u cijelom Pojasu Gaze, svaki stanovnik pokušao bi sad biti tamo. Ali takvo mjesto ne postoji. Ni bolnice nisu sigurne.