Vojni puč u Maliju dokaz je nemoći europskih sila u Sahelu

Nakon što je u Maliju vojska zbacila predsjednika Ibrahima Boubacara Keïtu, glasnogovornik vojnika koji su izveli državni udar rekao je da će se novi izbori održati što je prije moguće. Malijske oružane snage također se oslanjaju na potporu trupa iz Francuske, Njemačke i UN-a, koji su se nadali da će im podrška vojske pružiti veću kontrolu nad islamističkim snagama na sjeveru zemlje. Državni udar naglašava neuspjeh Europe u ratu protiv terorizma u regiji. Assimi Goita, vojni pukovnik, predstavio se kao vodeći čovjek u državnom udaru koji je međunarodna zajednica osudila.

Časnici su htjeli osloboditi Mali od kaosa i anarhije, naglasili su pučisti, svi pripadnici vojske. Stvorili bi "Nacionalni odbor za spas naroda". Oni opravdavaju svoju pobunu jer Mali sve više tone u nesigurnost. Krivi su oni koji su do sada bili odgovorni za sudbinu zemlje. Što bi moglo biti prirodnije od toga da ih se razriješi? Vojnici su napokon napravili državni udar kada su uhitili predsjednika i premijera. 2012. godine pripadnici vojske također su pokrenuli državni udar. Bivša kolonijalna vlast Francuske je intervenirala da bi se zemlja izborila za stabilnost. Umjesto toga, širi se kaos i nasilje bez da se vlada, koja je podržana od strane EU, zna tome suprotstaviti. Predsjednika su smatrali nesposobnim, a proljetni izbori zasjenjeni su otmicom oporbenog lidera - ni danas se ne zna gdje je i što se s njim dogodilo. Ova nemoć u zemlji vjerojatno objašnjava i podršku pučistima koja se širi društvenim mrežama. Teško je zamisliti da će vojni udar zemlju izvući iz kaosa. Prisiljavajući predsjednika da podnese ostavku, pobunjenici su stvorili vakuum koji je opasan za zemlju i za cijelu regiju. U dijelovima zemlje vlada je već odavno izgubila kontrolu, raširena je korupcija, a gospodarski je razvoj mali. Zatim tu je sigurnosni problem koji zasjenjuje sve: samo u prvoj polovici godine teroristi ili milicije ubili su više od 1.800 ljudi. Snažna popularna opozicija koja postoji posebno u Bamaku i drugim većim gradovima ukorijenjena je u duboko muslimanskom stanovništvu koje slijedi imama Mahmuda Dicka, budući da on i njegov pokret utjelovljuju istinski malijski islam, vrlo različit od zapadnih i naročito francuskih ideja koji pokušavaju predstaviti tog vođu kao ovisnog o Saudijskoj Arabiji. Budućnost će pokazati može li se ova revolucija nastaviti i donijeti promjene kojima stanovništvo teži.