Najnezgodnije rečenice o američkoj misiji "širenja demokracije" (mada su donekle stišali tu retoriku pod Trumpom) ponekad ne dolaze iz Teherana, nego iz Washingtona. Kad je Lawrence Wilkerson 2015. rekao da je Iran vjerojatno najdemokratskija država prostora Perzijskog zaljeva, to nije govorio neki agitator, nego umirovljeni pukovnik američke vojske, dugogodišnji suradnik Colina Powella i bivši predstojnik ureda američkog državnog tajnika - čovjek koji je iz neposredne blizine gledao kako se proizvode ratovi, doktrine i službene "istine" američke vanjske politike. Upravo zato ta rečenica i danas odzvanja jače nego što bi mnogi u Washingtonu htjeli - ne zato što od Irana pravi "ideal", nego zato što jednim potezom ruši agendu (možda je zato ovog puta i ne koriste toliko!).
Dakako, treba odmah reći ono što je svima jasno. Iran nije liberalna demokracija. To je sustav u kojem vrhovni vođa stoji iznad izabranih institucija, a Vijeće čuvara nadzire izbore, filtrira kandidate i može rušiti zakone koje donese parlament. No upravo tu počinje neugodna istina za američki narativ. U Iranu ipak postoje predsjednički i parlamentarni izbori, postoje i frakcijske borbe, sukobi između tvrde i mekše struje, periodi političkog otvaranja i periodi stezanja. Da, riječ je o ograničenom i strogo kontroliranom političkom prostoru, ali ipak o političkom prostoru, a ne samo o ceremoniji lojalnosti kakva vlada s druge strane Perzijskog zaljeva.