Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (IV. dio)

NATO savez, uostalom kad nekada i Varšavski pakt, nikada nije bio homogeno tijelo usprkos velikoj američkoj dominaciji. Odnosi među državama članicama ovise jednim dijelom o unutarnjim političkim poredcima svake pojedine države. Atlantski savez ima zajedničko atlantsko zapovjedništvo i djelomičnu integraciju vojski, koje ostaju nacionalne po svojem novačenju, svojoj upravi, svojim kadrovima, svojemu duhu, svojim oružjima. Prethodni tekstovi iz ove kolekcije:
Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (III. dio)

Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (II. dio)

Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (I. dio)

Standardizacija naoružanja, mnogo puta proglašena nužnom, nije bila ostvarena: nijedna od glavnih zemalja ne želi žrtvovati svoju industriju; selekcija jednoga prototipa oružja podvrgava se ili se čini da se podvrgava razlozima koji svi nisu strogo tehnički. Vojna ministarstva i karijere časnika ostaju strogo nacionalni. Na koledžu, u stožerima za obranu NATO-a možda se postupno stvara atlantski duh, no on se još ne čini prevladavajućim.

Što dopušta, a što zabranjuje ta kolektivna organizacija u doba mira? NATO organizacija dopušta državama članicama da povuku postrojbe pod atlantskim zapovjedništvom kad to zahtijeva njihova politika u područjima izvan bloka. Francuska se poslužila tom slobodom da bi suzbila alžirsku pobunu. Vojna je zajednica dakle ograničena na Europu. Ako je francusko-engleska ekspedicija na Suezu doživjela neuspjeh, krivica za to nije ni na atlantskom savezu, ni na prepuštanju vojne autonomije koju on pretpostavlja, nego na suprotstavljanju dvojice velikih sila.