Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (III. dio)

Ciljevi i načela NATO saveza postavljeni su u Preambuli ugovora, u skladu sa situacijom u kojoj je savez stvoren i odnosima koji su postojali u toj fazi međunarodnih odnosa. Kao ciljeve svog djelovanja države članice su istaknule:
- osigurati svoju sigurnost, slobodu, zajedničko naslijeđe i civilizaciju, zasnovane na demokraciji, individualnoj slobodi i poštivanju prava
- udružiti napore članica, kako bi se osigurali mir i sigurnost
- pomagati stabilnosti sustava i blagostanja na području Sjevernog Atlantika

Prethodni tekstovi iz ove kolekcije:
Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (II. dio)

Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (I. dio) Suštinu ugovora tvori već spomenuti 5. članak koji govori o uzajamnoj pomoći država članica u slučaju vanjske agresije. Prilikom osnivanja NATO-a pod područjem Sjevernog Atlantika podrazumijevao se geografski prostor koji je zahvaćao alžirske departmane Francuske, čitavo područje Atlantika sjeverno od Rakove obratnice, područje Europe i Sredozemlja kao i sve dijelove na kojima su se nalazile okupacijske snage zapadnih Saveznika, što je praktički u područje pokriveno djelovanjem NATO-a uključivalo i teritorij Zapadne Njemačke. Sve članice NATO-a dužne su jačati međusobnu suradnju, koristeći pri tome sve postojeće institucije koje su im na raspolaganju. One isto tako imaju dužnost da se zajednički konzultiraju u slučaju kada po mišljenju neke od njih postoji prijetnja teritorijalnom integritetu, političkoj nezavisnosti i sigurnosti jedne od članica organizacije.

Osnivači NATO-a nastojali su, također, ukazati na vezu između članka 51. Povelje Ujedinjenih naroda i NATO-a. Međutim, autori koji osnivanje saveza smještaju u okvire Hladnog rata i posebno naglašavaju značenje tog instrumenta vojne sile u fazi organizirane blokovske konfrontacije naglašavaju da je koncepcija NATO-a suprotna odredbi UN-a po kojoj bi u jačanju mira i sigurnosti sve države trebale djelovati zajednički, na čelu s velikim silama. Formiranjem NATO-a stvoren je, međutim, prvi vojnopolitički blok jedne skupine država, što je odmah dovelo do još većeg zatvaranja istočnoeuropskih zemalja i njihovog podređivanja Sovjetskom Savezu. S druge strane, osnivanje NATO-a još je više razdvojilo i udaljilo interese dvaju najvećih sila, postavljajući ih na čelo suprotnih koalicija. Tekstom ugovora se predviđa da svaka europska zemlja može postati članicom NATO-a ako bude jednoglasno pozvana i prihvaćena i ako položi američkoj vladi - koja je depozitor ugovora - odgovarajući dokument o pristupanju. Svaka članica može istupiti iz NATO-a pošto protekne jedna godina od dana kad je tu svoju odluku najavila.

Organi NATO-a su dosta brojni, a tijekom dosadašnje aktivnosti organizacije oni su se neprekidno uvećavali. Najviši je organ Atlantsko vijeće ili Ministarsko vijeće, sastavljeno od predstavnika svih država članica na razini ministara. Vijeće se sastaje najmanje dva puta na godinu, na tzv. proljetnoj i zimskoj sesiji. Proljetno zasjedanje održava se svaki put u prijestolnici druge države članice, a zimsko zasjedanje u sjedištu međunarodnog tajništva NATO-a (Pariz, a poslije Bruxelles). Ovisno o problemima koji se nalaze na dnevnom redu, sastancima Vijeća nazoči jedan ili više ministara država članica. Najčešće su to ministri obrane, vanjskih poslova i financija. U određenim okolnostima u radu Vijeća sudjeluju šefovi država i vlada. Vijeće se sastaje najmanje jednom na tjedan na razini stalnih predstavnika (zamjenika ministara ili veleposlanika). Djelujući u tom sastavu, koji omogućava kontinuitet, Vijeće se naziva Vijećem stalnih predstavnika. U oba slučaja radom Vijeća rukovodi generalni tajnik NATO-a.