Ukrajina je na prekretnici. Ako aktualni mirovni planovi ne uspiju uskoro ulazi u četvrtu godinu velikog rata i sve je očitije da se zemlja mijenja ne samo na bojišnici nego i u političkom stavu vlastitih građana. Dok je Volodimir Zelenski i dalje formalno neprikosnoveni predsjednik i lice ukrajinske politike prema van, unutar zemlje sve češće se (i to već neko vrijeme) govori o generalu Valeriju Zalužnjem. Njegovo ime pojavljuje se u anketama, u razgovorima vojnika, u planovima oporbe i u kalkulacijama vanjskih aktera. Za jedne on je prirodni nasljednik, za druge potencijalni izazivač, a za mnoge jednostavno čovjek koji se nudi kao logičan izbor u datom trenutku, netko oko koga se Ukrajinci mogu okupiti (naročito u trenutku dok suradnici Zelenskog "padaju" u političkim skandalima, a sve više ljudi sumnja da je i on sam upleten).
Zalužnji je karijerni časnik koji pripada generaciji koja je odrasla u sovjetskim vojarnama, a sazrijevala u uvjetima nezavisne Ukrajine. Za razliku od starijih generala koji su zadržali hijerarhijski, kruti stil vođenja, on se od početka zalagao za fleksibilniji pristup, po uzoru na NATO vojsku. To znači više inicijative nižih zapovjednika, brže donošenje odluka i oslanjanje na nove tehnologije (među prvima je, vrlo točno, govorio da će dronovi postati ključ ovog rata). Njegov uspon bio je brz, ali ne i slučajan. Već prije 2022. godine dobio je reputaciju čovjeka koji razumije da se s Rusijom više ne vodi statični rovovski rat, nego da je riječ o dugom, iscrpljujućem sukobu u kojem odlučuju i logistika, i dronovi, i moral na terenu.
Izvan Ukrajine to se možda ne osjeti, ali unutar zemlje ta reputacija pretvorila se u gotovo mitski status u prvim mjesecima invazije. Zalužnji je bio vrhovni zapovjednik u trenutku kada su ruske kolone krenule prema Kijevu, a prognoze velikog dijela zapadnih analitičara bile su izuzetno pesimistične. Umjesto brzog sloma dogodila se obrana koja je iznenadila i Moskvu i Zapad. Povlačenje ruskih snaga iz okolice Kijeva, te kasnija ukrajinska ofenziva na sjeveroistoku zemlje, učvrstili su sliku generala koji "zna što radi". Dok je Zelenski preuzimao ulogu komunikatora, Zalužnji je u domaćoj percepciji postao tiha, gotovo skromna figura koju većina vojnika smatra svojim čovjekom, a ne dalekim činovnikom.
Istraživanja javnog mnijenja to su jasno potvrdila. Povjerenje u njega redovito je prelazilo čak 80% (sada isto), što je za politički podijeljenu i ratom iscrpljenu zemlju iznimna brojka. U nekim anketama Zalužnji i Zelenski u prvom krugu stoje gotovo izjednačeno, no u zamišljenom drugom krugu general dobiva uvjerljivu većinu. Još je znakovitije da i drugi vojni dužnosnici dobivaju bolji rezultat od većine karijernih političara. Šef obavještajne službe Budanov, iako medijski manje prisutan, u nekim simulacijama također pobjeđuje predsjednika. To pokazuje da se povjerenje preselilo iz institucija koje vode civili prema vojsci, koja se doživljava kao jedina doista učinkovita struktura u državi.