Unatoč zaleđenim odnosima, Turska i Europa trebaju jedna drugoj

Još jednom se Turska i Europska Unija nalaze pred napetostima u odnosima. Vanjskopolitički odbor Europskog parlamenta prihvatio je 20. lipnja revidirano godišnje izvješće o Turskoj u 2016. koje je iznimno razljutilo tursku vladu. Za izvješće glasovao je 51 član Odbora, troje je bilo protiv, a 14 suzdržano. Odbor naglašava kako su ustavni amandmani, koji će dati izvanredne ovlasti predsjedniku, protivni Kopenhaškim kriterijima, važnima za određivanje sposobnosti zemlje za ulazak u EU. Ujedno je Odbor pozvao države članice na formalno suspendiranje pretpristupnih pregovora s Turskom ako će se ustavne promjene izvršiti u ovakvom obliku. Amandmani ne bi trebali postati važeći sve do predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Turskoj u studenom 2019. godine.

Europska unija očito opet tumači demokraciju na svoj način: ako građani glasuju suprotno očekivanjima Bruxellesa, onda se baca na njih drvlje i kamenje. Istina jest da ustavni amandmani stvaraju autokraciju u Turskoj; istina jest i da građani podržavaju autokratske ovlasti Viktora Orbana u Mađarskoj, kao i euroskeptičan stav Stranke pravde i pravednosti u Poljskoj. Ali Unija se borila za demokratizaciju i poštivanje demokratskih uzusa, što ima svoju cijenu. Ironično govoreći, Sir Humphrey Appleby u izvanrednoj britanskoj seriji 'Yes (Prime) Minister' je bio u pravu kada je rekao da ne smijemo dati ljudima pravo da odlučuju: samo privid tog prava. U tom smislu valja sagledavati i zahtjev Odbora za proglašenjem rezultata referenduma 16. travnja u Turskoj ništavnima. To je sasvim nedopustivo za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana: unatoč postojanju sumnji u ispravnost referenduma i mali raskorak između onih koji su glasovali za i onih koji su bili protiv amandmana o izvršnim ovlastima turskog predsjednika, ne postoji ni najmanja mogućnost da se Turska odrekne implementacije referendumskih rezultata.