Unatoč velikim ambicijama NATO gubi strategiju širenja na Crno more

U vrijeme početka nevolja na istoku Ukrajine, mnogo se raspravljalo o mogućnostima pravoga rata u kojemu bi se koristile redovite trupe, zračne snage i napadi na velike gradove. Takva mogućnost, svima je bilo jasno, može se ostvariti jedino ako zapadne snage pređu Rubikon i pošalju NATO-ovu misiju u Ukrajinu. Zapadna vojska na ukrajinskom teritoriju bi za Moskvu bio povod za rat. U međuvremenu su iskušane razne taktike i propitivana je ruska strpljivost. Vojske NATO članica marširale su na paradama u Kijevu, a ministri obrane tih zemalja sudjelovali su na najvišim vojnim priredbama i obilježavanjima.

No, gledajući u prošlost, Kremlj je poštivao snagu i odlučnost NATO Saveza. Rusija jest prosvjedovala protiv širenja NATO-a u istočnoeuropske zemlje, ali nakon što su zemlje bivšeg Varšavskog pakta ušle u Savez, Moskva nije nužno smatrala to ulaskom u rusku sferu utjecaja niti je ukazivala na opasnost po svoj teritorij. Jedino su Rusi tražili od NATO-a suzdržavanje od prelaska bivše sovjetske granice, uz iznimku baltičkih država. Zapadne zemlje se nisu držale tog dogovora. Svojom su diplomacijom i vojnom suradnjom uspostavili posebne odjele za odnose s Gruzijom i Ukrajinom, kao dvije zemlje koje su trebale očuvati svoju stabilnost pridruživanjem euroatlantskim integracijama. Obje su na kraju krajnje destabilizirane, do mjere posvemašnje ugroze teritorijalnog integriteta i gubljenja suverene moći nad dijelovima svog ozemlja.