Ujedinjenje dvaju Koreja: Realpolitički scenarij ili utopija?

Desetljećima generacije Korejaca maštaju o ujedinjenju Sjeverne i Južne Koreje koje bi prema popularnom mišljenju za njihov narod bilo bogomdani trijumfalni događaj koji bi rezultirao zlatnim dobom prosperiteta, harmonije i sreće na Korejskom poluotoku. Dok južnokorejski predsjednik Moon Jae-in naporno i marljivo radi na formalnom uklanjaju i brisanju svih neprijateljstava sa Sjevernom Korejom koje su ostavština rata koji je završio prije 65 godina, mnogi neovisni analitičari i stručnjaci se pitaju što će se događati u slučaju reunifikacije dvaju Koreja?

Scenarij trijumfa poput neke bajkovite priče iz Gospodara Prstenova ili neke druge bajke? Ili scenarij dramatičnog šoka, zaokreta i socijalnog procjepa koji bi donio dugotrajne poteškoće poput noćne more koja se naizmjenično pojavljuje i nestaje? Pitanje je može li se ujedinjenje dvije korejske države uopće dogoditi ili je to samo još jedna utopija i nerealna politička želja određenih krugova? Treba biti iskren i priznati kako povijest nije do sada vidjela spajanje dva toliko različita društveno-politička sustava.

Međutim, prije razmatranja ujedinjenja treba prvo pogledati aktualan proces pomirbe dvije Koreje. Neki stručnjaci su već prepoznali da bi konačna uspostava mira i formalno okončanje ratnog stanja zapravo više odmoglo ujedinjenju nego što bi pomoglo, jer bi se na taj način Sjeverna Koreja dodatno emancipirala i legitimirala kao neovisna država. No, po svemu sudeći izgleda da Moonovi potezi idu upravo u tom pravcu legitimacije Sjevera čiju neovisnost Jug nikada nije uistinu priznao. Npr. Seul trgovinu sa Sjevernom Korejom ne vodi pod kategoriju izvoz te ima ministarstva i agencije koje se bave konstantno teritorijem Sjevera kojeg smatraju svojim iako nemaju nikakav stvarni suverenitet desetljećima.

Moon je javnosti poznat kao netko tko je uvijek zagovarao politiku mrkve i mekanog pristupa prema Sjeveru što na Korejskom poluotoku nosi specifičan naziv "osunčana politika". Naime, tu politiku su između kasnih devedesetih i kasnih 2000-ih godina provodili bivši lijevi iliti centristički južnokorejski političari poput dvojice predsjednika Kim Dae-junga koji je za tu politiku dobio Nobelovu nagradu za mir 2000. i Roh Moo-hyuna. Južni Korejci na čelu s predsjednikom Moonom danas žele poboljšati odnose sa svojim sunarodnjacima iz više razloga. Važni razlozi su to što Južna Koreja ima vojni rok i propisanu obveznu mobilizaciju u slučaju oživljavanja rata sa Sjeverom. Sjevernjaci na svoje južne sunarodnjake gledaju kao na američke marionete koji trebaju oslobađanje od kandži američkog imperijalizma. Takve službene kvalifikacije i odnos dvaju republika istoga naroda trebaju biti što prije ukinute.