Turska energetska politika na Levantu

Od ranih 2000-ih, istraživanje i otkrivanje prirodnog plina u obalnim poljima nekoliko zemalja istočnog Mediterana pridonijelo je ionako složenoj geopolitici regije. U početku je postojala nada da će novootkriveni resursi i njihov transport potaknuti suradnju među državama, ali umjesto toga dodatno su pogoršali nesigurnost u regiji. Ova geopolitika na kraju je dovela do stvaranja dva pola: Grčke, ciparskih Grka, Izraela i Egipta na jednom kraju i Turske na drugom. Razina regionalnog natjecanja za moć povećana je sudjelovanjem izvanregionalnih sila, uglavnom Sjedinjenih Država i Rusije. Iako je Moskva konsolidirala svoju prisutnost u regiji svojim položajem u Siriji, kao i odnosima s nekoliko priobalnih država, Washington, tradicionalna vanjska sila u regiji, angažirao se u nastojanju da ograniči ruski utjecaj. Kao rezultat toga, istočni je Mediteran postao visoko militarizirana regija. Pojava energetske politike istočnog Sredozemlja potaknula je daljnje sudjelovanje Turske i njezin nedavni potez da s Libijom potpiše sporazum o razgraničenju mora kako bi se zaobišle ostale zemlje. Tada je važno istražiti motivaciju za turskom politikom istočnog Mediterana te mogućnosti i ograničenja upravljanja geopolitičkom i geoekonomskom konkurencijom u regiji.

Povijesno gledano, interes Turske za istočni Mediteran bio je uglavnom ograničen na problem Cipra i njegovu potporu ciparskim Turcima. Međutim, politika istočnog Mediterana za prirodni plin počela se mijenjati od 2010. godine iz dva glavna razloga. Prvo, povećan je broj istraživanja i proizvodnje prirodnog plina. Otkrića su se povećala u nadi da će udovoljiti domaćim zahtjevima, što je dovelo do veće projekcije uvoza za primorske države istočnog Sredozemlja. Otkriće značajnih priobalnih polja prirodnog plina poput Tamara i Levijatana od strane Izraela 2009. i 2010. godine potaknulo je potpisivanje sporazuma o razgraničenju pomorstva između Izraela i ciparskih Grka 2010. Te godine također je obilježen pad tursko-izraelskih odnosa nakon incidenta s Mavi Marmara, u kojem su izraelske snage izvršile raciju na turski brod koji je bio dio međunarodne flotile koja je prevozila humanitarnu pomoć u pojas Gaze, a devet turskih državljana je poginulo. Drugo, geopolitika regije počela se značajno mijenjati nakon arapskih pobuna. U tom kontekstu, odnosi Turske s regijom također su počeli posustajati kad je vlada AKP-a učinila Tursku dijelom regionalnih sukoba i konkurencije. Turska je brzo podržala pobune u Egiptu i Tunisu i usvojila je politiku promjene režima u Siriji. Podržavajući oporbene pokrete, vlada AKP-a posebno je njegovala odnose s Muslimanskom braćom u tim zemljama. Ti stavovi sve više dovode Tursku u sukob s zemljama u regiji koje su razvoj događaja nakon arapskih pobuna doživljavale kao prijetnju i koje su favorizirale status quo.