Trumpova najnovija iranska epizoda ima dvije razine. Prva je ona vidljiva - otvoreno najavljuje da će Amerika "vrlo snažno" udariti Iran, govori o zauzimanju Kharga, ključnog iranskog naftnog otoka, a zatim u intervjuu za Fox priznaje da nije siguran ima li Amerika "želudac" za takvu eskalaciju. Druga razina je važnija: iza tog ritma prijetnji, polupovlačenja i novih prijetnji nazire se Washington koji ne zna kako završiti rat koji je sam otvorio. Trump je u objavi najavio da će SAD "večeras" snažno napasti Iran te da će u "ne tako dalekoj budućnosti" preuzeti Kharg i druge točke iranske naftne infrastrukture, dok je za Fox rekao kako mu je to "uvijek bila preferenca", ali i da ne zna je li američka javnost spremna za taj korak.
Na površini ovakva kontradiktornost može izgledati kao pregovaračka taktika. Trump možda računa da će Teheran izgubiti živce ako ne zna što ga čeka za sat vremena. U toj verziji, kaos je režiran - malo prijetnje invazijom, malo poruke da se još pregovara, malo bombi, i onda malo "dogovor je blizu". Ali problem je u tome što takva taktika djeluje samo dok druga strana vjeruje da iza nje postoji hladna strategija. Svemu dođe kraj, pa tako i Trumpovim spinovima, što je idealan termin za ovo što gledamo već mjesecima. U ovom trenutku sve to puno više nalikuje na improvizaciju sile koja ne može priznati da joj početni ciljevi nisu ostvareni. To ide prema svom finalu, ali vrlo opasnom finalu.