Trumpova izjava u Ankari da je primirje s Iranom za njega "gotovo" očito zatvara jednu fazu rata i otvara novu, opasniju. "Vrijednost" te izjave leži u tome što razotkriva karakter cijelog dosadašnjeg procesa. Primirje se sve jasnije pokazuje kao operativni predah, kao prostor u kojem Washington testira granice iranske izdržljivosti, obnavlja vojni pritisak, uvodi dodatne ekonomske poluge i priprema novu rundu eskalacije pod uvjetima koje može predstaviti kao odgovor na iransku "provokaciju". U takvom scenariju diplomacija postaje taktička pauza unutar rata, ono što je vjerojatno i bila od samog početka.
Američki narativ sada se gradi oko Hormuza i napada na tankere. Washington tvrdi da je Iran prekršio dogovor napadima na komercijalne brodove, a zatim vlastite udare predstavlja kao kaznenu mjeru i obranu slobodne plovidbe. Ta fraza, "slobodna plovidba", u američkom strateškom jeziku uvijek je značila ponajprije pravo imperija da određuje pravila prostora kroz koji prolazi energija svijeta. Ali Hormuz je sada ujedno i posljednja velika karta koju Iran može držati u rukama kad se protiv njega pokrenu bombardiranja, sankcije, sabotaže i pokušaji političkog rušenja.