Nije lako Trumpu biti Trump. Postao je predvidljivo nepredvidljiv. Pritom zna da je to po njega najgora situacija jer "element iznenađenja" je postao jedino na što se oslanja. Na to je spala najmoćnija figura na svijetu. U nastojanju da postane kormilar reinkarnacije američkog imperijalizma Donald Trump se pretvara u hegemona od papira - i on to zna, u tome je problem (i opasnost).
Nije poželjno, ali pokušajmo na trenutak se staviti u njegovu poziciju. On je zapravo čovjek na posuđenom životu. U nekoj "alternativnoj stvarnosti" skončao je 13. srpnja 2024. U ovoj stvarnosti je živ i upravlja najvećom ekonomijom i najvećom vojnom silom svijeta, ali sila je "puštala vodu" i prije nego je on preuzeo kormilo. Za sve nas koji nismo doživjeli, bar ne toliko direktno, bliski susret sa smrću, vjerojatno nije lako zamisliti težinu te spoznaje, ali možemo pretpostaviti da čovjeka ponese trenutak. Tako je bilo i s njim. Počeo je mahati rukom i vikati "borba, borba", kao neki simbol pojačane dosljednosti svega što je rekao, svega što je, vjerojatno se i njemu tako učinilo, i dovelo do toga da meci zuje oko njega.
Nešto kasnije, samo on zna koliko, otkrio je da 13. srpnja nije dobio novi život nego samo posuđeni. Koliko ga je to pogodilo, a koliko se brzo u tome snašao, opet, samo on zna, ali za sve nas koji smo svjesni da je i dalje riječ o najmoćnijoj figuri na svijetu, poprilično je svejedno.
Možemo teoretizirati, naravno, nitko nam ne brani, a materijala je previše. Taj posuđeni život za Donalda Trumpa izgleda kao spoj paničnih trzaja posrnulog carstva i novostvorene izraelske marionete. S jedne strane rafalno daje naredbe za akcije koje bi trebale SAD-u vratiti prestiž, odnosno strahopoštovanje, dok u isto vrijeme kao hipnotizirani mandžurijski kandidat kandidat dobiva mentalne poruke da mora hitno ostvariti izraelske ciljeve prije nego bude prekasno. Kad je prekasno? Relativno brzo zapravo, vjerojatno ove godine u studenom kad su na redu američki izbori za Kongres.