Trump je ponovno Trump, a ima nekoliko verzija samog sebe. Ili je grandiozan ("najbolji smo, savršeni smo"), ili je, sve češće u zadnje vrijeme, vrlo ljut (naročito kad piše sve štampanim slovima). Njegova najnovija meta bijesa ponovno su formalni NATO saveznici. Trump tvrdi da su "kukavice" i da će im to "zapamtiti". Što točno? To što nisu pohitali sa svojim snagama u Hormuški tjesnac i "učinili ga prohodnim". Već smo pisali o tome (vidi: "Ajde ti prvi"), ali ovo je nova epizoda.
Pravo pitanje ovdje nije koliko je Trump zapravo ljut nego je li uopće ljut. Može se podcijeniti njegove strateške odluke, njegovu vanjsku politiku, ali ne i njegovu glumu, zapravo širi osjećaj za psihologiju moći. Jer ono što se na prvu čini kao čisto, skoro pa vulgarno gubljenje živaca, zapravo ima svoju svrhu i to smo već vidjeli. Uzmimo kao primjer Britaniju. Kad je rat počeo Britanci su nastupili legalistički - nije naš rat, nismo ga počeli, pa nećemo ni sudjelovati (ni svoje baze davati za uporabu). Onda je Trump dreknuo i Starmer se od toga odjednom zarotirao za 180 stupnjeva.