Sve je počelo tamo gdje se već zaboravlja, na ideji da most između Istoka i Zapada ne smije postojati, a sudbina je zapečaćena stavom da Ukrajina mora moći birati, samo ne pogrešno

Iza nas su tri godine rata u Ukrajini. Ponekad se čini i više, a ima dana kad izgleda kao da je jučer bila predratna jesen 2021. u sklopu koje je Rusija SAD-u dala svoj ultimatum. Stvari su tad bile vrlo jednostavne, a u retrospektivi izgledaju još i jasnije. Putin i Biden održali su (virtualni) summit na kojem je ruski predsjednik u načelu tražio samo jedno - da se SAD (i NATO, ali primarno SAD) obveže da Ukrajina neće postatio dio transatlantskog vojnog saveza. U trenutku kad je postalo jasno da Biden takve garancije ne planira dati, argumentirajući da je Ukrajina suverena i da može birati gdje želi ići, bilo je jasno da je rat samo pitanje dana. Počela bi invazija i prije 24. veljače, ali bio je to "mali znak zahvalnosti" Putina svom kineskom prijatelju Xiju koji je upravo organizirao Olimpijske igre.

I te same igre prošle su u napetom danu. Umjesto opuštenog praćenja vrhunskih sportaša cijeli svijet se pitao - što slijedi nakon što se podijele zadnje medalje? Olimpijada je trajala do 20. veljače. Četiri dana kasnije ruski tenkovi krenuli su preko ukrajinske granice.