Trajne odrednice iranskog Izvoza revolucije

Ustav Islamske Republike Iran iz 1979. u svojoj preambuli ističe da će 'u razvoju međunarodnih odnosa, Ustav zajedno s drugim islamskim i narodnim pokretima težiti pripremi puta za stvaranje jedinstvene svjetske zajednice (...) i osigurati nastavak borbe za oslobođenje svih osiromašenih i potlačenih naroda na svijetu'. Iako je to iranski ustav, realna vanjska politika Irana počiva na zemljopisnim uvjetima i puno pragmatizma, posebice nakon što je počelo predsjedništvo Alija Akbara Hašemi-Rafsandžanija. Naglasak je na zajedničkim naporima i interesima sa susjednim zemljama, Turskom, Irakom, Afganistanom i Pakistanom, kao i sa zemljama arapskog govornog područja te srednjoazijskim državama.

Iranska vanjska politika temelji se na povijesnim iskustvima, te prati oblike neovisne i neutralne politike iz Mosadekove ere te Pahlavijeve politike prema Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Takva nesvrstanost je očita u iranskom revolucionarnom sloganu, stvorenom za isticanje posebnosti Islamske Republike u rivalstvima Hladnog rata: 'Ni Istok, niti Zapad, samo Islamska Republika' (Na šargi, na garbi, fagat džomhurije eslāmi). Vanjska politika je dio temeljnih sastavnica ideje Islamske Republike, te se očituje kroz borbu protiv 'globalne arogancije' (estekbār-e džahāni), animozitet prema Izraelu i arapskim monarhijama, te kroz anti-imperijalističku politiku (siāsat-e estekbār-e setizi).