Navodno stručni komentari na izbijanje novog rata na Bliskom istoku su fascinantni, u onom "vjerovali ili ne" smislu. Počnimo, recimo, s francuskim predsjednikom Macronom koji je nakon američko-izraelskog udara poručio kako se Iran "hitno mora vratiti pregovorima u dobroj vjeri". Francuski predsjednik ili je prespavao okolnosti izbijanja potencijalno najtežeg rata u novijoj povijesti Bliskog istoka ili je do te mjere zarobljen u kavezu propagandnog narativa da nije u stanju, ako ništa drugo, barem preskočiti izjave.
Unatoč svoj retorici da je Iran zemlja kojom upravljaju "tvrdolinijaši", pregovori u Ženevi pokazali su do koje mjere to nije istina. Iran je, još jednom, a to je proces koji sad već traje preko desetljeća, prihvatio poziv na diplomaciju i bio spreman na teške kompromise. Trump je s druge strane dotaknuo političko dno, povlačeći sa sobom cijelu Ameriku i sve što je ostalo od njenog kredibiliteta. Biti "lukav" je jedna stvar, ali pružiti nekome ruku i onda ga drugom pokušati nokautirati je potez koji se univerzalno prepoznaje kao potez bijednika, bilo da dolazi od osobe ili cijele države.