Čekali smo na ishod aktualne faze i dočekali ga. Trump je ponovno odlučio napasti, shvativši do koje se mjere nalazi u bezizlaznoj situaciji. Novi udari na Iran zapravo su manifestacija duboke američke frustracije činjenicom da ne mogu dobiti po njih čak ni relativno povoljan "dogovor" s Teheranom. Trump sad misli da će "malo tući" dok se točke eventualnog sporazuma ne nagnu prema američkim željama, iako se do sad pokazalo da to kod Irana ne prolazi.
Opravdanje za napad je pak već tipično odvojeno od stvarnosti. U američkoj interpretaciji ovo je "samoobrana", a povrh toga primirje je, tvrde, i dalje na snazi (!). Kao prvo, kako SAD uopće racionalizira koncept samoobrane dok se nalazi pred iranskim vratima? Kao drugo, primirje sad koriste kao zaštitni mehanizam za svoju sve teže izvedivu konstrukciju prisiljavanja Irana na neku vrstu predaje. Drugim riječima, ono što smo vidjeli sinoć (a možda se nastavi i danas) skoro je pa nadrealno - napast ćemo Iran, ali taman toliko da se Iran ne upusti u realizaciju svojih ranijih prijetnji (udari na vitalnu infrastrukturu zaljevskih monarhija kao što su desalinizacijska postrojenja). Ishod? Iran će "doći k sebi" i razumnije pristupiti daljnjim pregovorima, odnosno sad će prihvatiti američke uvjete (sve od nuklearnog pitanja pa do potpore za Hezbollah)! Trump kao da ništa nije naučio od 28. veljače.