Nisu samo mali i poslušni postali izvršitelji anti-narodnih mjera, i velike europske zemlje kreću u napad na vlastite građane kroz preusmjeravanje ogromnog novca (njihovog novca!) iz društvene strukture, iz same osnove "kvalitetnog života", prema financiranju nove militarističke vizije kontinenta. Poslušnici te agende natječu se u tome koliko će od naroda uzeti da bi se nahranio vojno-industrijski kompleks.
Neki narodi, kao da se nalaze u transu i puštaju da im se to događa bespogovorno, da im se doslovno otima od života. No, taj duboki europski san, prije nego postane potpuna noćna mora, razbija se u vidu novog otpora. Po prvi put rečeno je "ne" - nećemo, odbijamo, i ne samo da nećemo jurišati prema zastrašujućih 5% BDP-a za oružje, okrenut ćemo kormilo u drugom smjeru, smanjiti potrošnju i povećati kvalitetu života. To je, u današnjoj Europi, revolucionaran čin, a revolucije opstaju samo kad se šire.